ANTIRECENZIJA ILI KAKO SAM UPOZNAO URBANE SPAVACE

Mešu, Nedima i Marka upoznao sam čitajući KOLAPS, naravno. Na stranicama nadobudnog časopisa istraživao sam njihove stihove a u redakcijskom izboru prepoznavao čitalački i autorski ukus. Kada sam sreo Mešu 1999. godine u Sarajevu na kursu kreativnog pisanja koji smo za Shueler Helfen Leben “odradili” legendarni Ranko the Killer & me, privukla me Mešina iskrenost i spontanost (inhibicije su njegovo skriveno obilježje ). Istog ljeta u Domu mladih i Jazz Clubu “Punto” performirao sam promociju KOLAPSA u Tuzli i tako se uvjerio da i Nedim i Marko, takođe, kao ljudska bića nimalo ne zaostaju za utiskom što ga je nudio njihov književni image. Mladi Mostarci bili su tako prirodni i puni života (što im je u ratnim i poratnim godinama hercegovačke hirošime bilo uskraćeno) da sam ih radosno prihvatio kao antikreature & antisurogate, rijetku pojavu u časnom književnom bitisanju.

Uz Veselina Gatala i Vladana Milanka ova tri mousquetairea bila su jezgro drugačijeg senzibiliteta u BH književnom prostoru. Bili su sposobni da pišu onako kako žive, a nesposobni da imitiraju lokalne književne veličine i dominantni estetski procede. Ako su slijedili ikoga onda to nisu bile aveti balkanske moderne, već tvorci “urbane uspavanke” (M.Begić, Zabilješka o smrti): Leonard Cohen, Allen Ginsberg, Jack Kerouack, William Burroughs, Charles Bukowski, Bret Easton Ellis, Raymond Carver & ini. Historijom nadahnuta književna kritika mogla bi reći da mladići iz KOLAPSA nisu inovatori. I ranije u radovima Semezdina Mehmedinovića, Miljenka Jergovića i dalje Eduarda Popovića, Milana Oklopdžića, takođe, vidljiv je uticaj beatnika i njihovih euro-američkih nastavljača. Ali vrla mostarska mladež je izgubljena generacija (bez Hemingwaya) i beat generacija (bez Woodstocka, nažalost) in flesh, slikom & prilikom. Oni su dokaz da poslije rata autentičan duh traži autentične ljude, čak i kod malih naroda kojima se historija ponavlja. I svoja i tuđa.

Knjiga pred vama sastoji se iz tri dijela u cjelini kao što Nedim Ćišić, Marko Tomaš i Mehmed Begić jesu još uvijek raja, škvadra, a company. Oni su kao pisci dovoljno posebni da ih razlikujemo, a dovoljno bliski da bi skupa objavili knjigu. Uostalom, već su to i uradili u Italiji, ali kao kvartet sa Veselinom Gatalom (L´ amore al primo binocolo, Brescia 2000). Meša je lirik, prema strastvenom Marku, a Nedim je cinik. Njihove pjesme su nedorečene (i gorke) kao što i njihova generacija jeste nedorečena, hvala bogu. Samo mrtvi & nekreativni ističu dorečenost kao vrhunski kvalitet. Tražiti mane i kritizirati poetske manire samoraslih pisaca ispod Veleža i Huma jalov je posao. Njih treba pustiti da rastu i zalijevati blagotvorno tu “žilavku” koju ni “šetnja po oblacima” ni požar rata iskorijeniti neće. Oni su “obučeni kao njemački komunisti, a pričaju kao balkanski intelektualci sa držanjem engleskog lorda” (N. Ćišić, Na koncertu njenog ljubavnika). Da bi uzbuđeni čitalac shvatio njihovu furku treba da zamisli dječaka “kome stalno curi krv iz nosa…a on se neprestano osmjehuje” (M. Tomaš, Film). Za uzvrat knjiga će mu podariti vrijednosti otvorenih, povremeno eksperimentalnih, formi u spoju brutalne svakodnevnice i ljubavnog dnevnika. Piščeva iskušenja naivnu čitalačku dušu zavode u ekstremni odnos kakav mogu imati Canzoniere Francesca Petrarcae ili Dekameron Giovanni Boccaccia prema agoniji u romanima 1984 Georgea Orwella i Brave New World Aldousa Huxleya. Pojednostavljeno: malo ljubavne patetike koja još hoće da preživi dekatentni postdaytonski mir.

Zato otkrijmo šta “pisci hoće da kažu”, na koji način se umnožava i cijepa njihov razjedinjeni svijet. Tajne erotskog iskustva provociraju i mame: “Dodirujem te slatka neizvjesnosti. Naši susreti su savršeno isplanirani…voljom dobrih ljudi” (M. Begić, Vidim te neizvjesnosti). “Ostajem mala riba zarobljena u kapljici tvoga oka” (M. Begić, U kapljici tvoga oka). Ali korak do intrigantne ljubavi egzistiraju brutalne posljedice mržnje i samouništenja: “Na svakih dvadesetak metara pokazuju bolesne udove, odsječenu mučnu modrinu gangrene…posebno sam upamtio jednog naslonjenog na ogradu mosta koji zadignuvši košulju izlaže veliki loptasti tumor prošaran lošim tetovažama” (M. Tomaš, Svakodnevni ulični spektakl). Mimoilazeći se s banalnošću, demobiliziran od emocija, urbani otpadnik istraumiranoj djevojci obraća se bez romantike: “Izgleda da imaš kratki spoj u očima i da nisi svjesna paralize kojom zračiš” (N. Ćišić, Djevojko bez imena). Mladi buntovnik (nije to fraza, konformizam vreba na bebe još u kolijevkama), rođen (u prosjeku) 1977, dakle, gerilac sa sa asfalta ruga se samom sebi: “Oko mene raste šuma laži, a ja nisam drvosječa. Pošteno sam se izborio za svoj status neradnika” (N. Ćišić, Nešto nije u redu).

Dominantno osjećanje u stihovima između ovih korica jeste rezignacija sadržana i u značenju naslova matičnog časopisa. Zaista, KOLAPS kao riječ (ako se odnosi na budućnost) ne nudi previše optimizma, a kao realno stanje duha još manje. Ali “kolaps” za naše pisce jeste skladište ideja i stvarnost koju treba napustiti. Definitivno. Oni su suviše mladi i jaki, suviše gladni života da bi kolabirali prije nego odrastu kao ljudi i pisci. Oni su miljenici muza. Zato ih ne može zbuniti negativna kritika ili propala ljubav: “Ti si pijan, ti si drogiran, bolestan si. Muzika koju slušaš, knjige i filmovi…nije to umjetnost, nego duhovni poremećaj!” (M. Tomaš, Nisam tvoja djevojka). Avaj, Nedim, Meša & Marko samo slegnu ramenima i recitujući uzvrate: “Uspavan u oklopu onog koji sve može više ne brinem niti pričam, tek se osmjehnem u nadi da će moji znaci biti shvaćeni” (M. Begić, Anđeo sanjar).

Dakle, smrt i život su za ove spavače prolazna komunikativna stanja, samo je sloboda vječna. I ljubav kao san o njoj.

Tuzla, 29.07.2000. godine Dinko Delić