3 puta 3 puta 3 puta 3 puta 2 pitanja i odogvora –

Lukasz Szopa u razgovoru s Lukaszem Szopom

- Prvi put, prvo citanje?

- Mislis ovoga, ili – inace, uopce? Ovih 99 pesama to nista novog, za mene, vidis – to je sve sto su mi pricali, Nedim u kaficu uz lozu, Marko u dvoristu svoje kuce, Mesa onog svakog vecera setajuci vecernjim Gradom. Kad pogledas – Sve je tu, poznato, isto, cisto: "Na ovavka mjesta odlazimo sve vise, narocito kada ovakva kisa pada…" (M. Begic: "Pauza"), "u nasem dvoristu sve je mirno – / pas odmara na suncu, / macka na krovu – " (M. Tomas: "Prasnjav ljetni dan"), ili "ljubav je situacija / ljubav je cigla / sloboda je cigla" (N. Cisic: "cigla").

- Cekaj, zar to nije malo dosadno, malo tu poezije..

- Stani malo. Da ti jos ispricam pravi pocetak. Sto. Sjebani drveni sto, basta, Santiceva (ulica, ne basta, basta je od Pravice Jovana). Tamo smo se nekako prvi put susreli, tamo sam po prvi put cuo/citao te stvari, te SITUACIJE. Vidis, rekao bi svako, i onda, i sada, da tih troje ljudi – kad pogledas tekstove, i teme, i forme – nemaju skoro nista zajednickog. Pa jebo forme, jebo cak i PESME, zaboravi TEKST. To, sto tu imas u toj knizi, u svakoj pesmi, sto ti je u glavi svakog od njih – sta je ih onda doveo u onu bastu i sada jos drzi zajedno – to je taj PRAVI, osnovni, JEDINI OSECAJ za POEZIJU. Razumijes? Rijec "osecaj" je tu BITNIJA od rijeci "poezija" – poezija, pisanje je samo izraz. To moras imati u sebi. I to oni imaju.

- Ali oni, il te pesme nikako mi ne zvuce klasicki.

- Pa sta bi? Zaboravi "klasiku" ili "(post-)modernu"! Ne radi se o vremenima, ni o stilovima, ni o grupama. Eto ti – troje ljudi, koji pisu OVAKO KAKO OSECAJU! Sta treba vise? Da li to sad klasika, alternativa, romantika, misticizam, cohenizam, bukovskizam, szopizam?… Nemoj previse RAZMILSJATI, kad to citas. CITAJ, pa osecaj. Probaj naci malo toga, sta su oni osecaja tu stavili.

- Osecaja? Dobro, mozda kod Mese ima tu nesto, ustvari – puno – romantike neke, ljubavi, pravo pesnicki mi je, al Marko mi je nekako tuzan, taman, i te ljubavne pesme mu nikako ne… sta ja znam, a Nedim inace skoro samo se fura, ili o sisama ili o asfaltu ili o cigarama (u citavoj zbirci popusio je citavu kutiju!) – i jos ona glava na cesti...

- Cigara je popusio samo 4 komada. Drine. A to s tom glavom... zar ti zvuci nekako ruzno, surrealno, apsurdno?… Pa pogledaj oko sebe, pogledaj gdje je TEBI glava!... Vidis, kako Nedim kaze – "zivot mi je inace sranje / a narocito u ove zadnje 23 godine". Znamo oboje, da pretjeruje i da se fura citav zivot, ali kad procitas te pesme po 4, peti put – skontas, koliko tu ima autoironije, a koliko – jebi ga – istine.

- Rat?

- To bi bilo previse lako. Jebo rat – ili da ovaj put citiram Mehmeda – "Znas li da su svi ratovi umrli / duboko u nama". Ne, ne radi se samo o ratu (kojeg ima ipak najvise u Nedima – pogledaj ove "rupe u asfaltu"!!), nego o – vec o REALTOSTI, stvarnosti. Nije lako pisati o tome, STA JESTE, njihova poezija kad vec hoce da bude pravi izraz njihovih osecaja, posmatranja, vidika, perspektiva, misli – mora nekad (cesto) biti TAKVA – prljava, tuzna, smecasta, siva, rupicasta. Opis zivota.

- "Beat poetry"?

- Ne, samo u Tuzli. Inace ima tu naravno nesto od toga, ali ja bih vise rekao, ja bih to vise poredio s... "poezijom privatnosti" koju smo mi imali (ili njen pocetak) u Poljskoj od pocetka 1990tih. Dosta s jedne strane "patritizma", "nacjo-nalizma", "historizma", "MI- izma" s jedne strane, a s druge – dosta "slatkog", "finog" uljepsavanja, dosta lepih adjektiva, dosta metafora. Jedino - zivot. Razlicit – kao i vidis. Svako od ove trojice drugacije ne samo od ostalih, nego i u svojim pesmama osjeca, vidi, konta, drugacije otvara i sklapa oci.

- A sta ja imam od toga? Pa to je pisanje "za raju", za sebe samog...

- Nista nemas. Nije slucaj, sto Nedim svoje dio posvetio... kome? Nikome? Svakome? Nista nemas – osim da se malo potrudis, ne "analizirati" te pesme, nego – osetiti. Su-osetiti, su-pogledati, su-sjediti se s tim ljudima. Nista vise, nista manje.

- Gdje??? U Mostaru?

- Mostar nije bitan. Zar si nasao u nekom tekstu rijec "most"? Ili "zapad" ili "istok" ili bar ime nekog dijela grada? Ime nekog Mostarca, ili neke fine Hercegovke, ime ulice? Nema cak ni kafica. Ne radi se o tome.

- To je jos gore – Ja tu vidim stalno ili neke cudne nocne maste u cetiri ujutru (Mehmed Begic) u nekoj "kapljici oka", ili kod Marka Tomasa samo neke STVARI ("Covjek", "Uzorak mirisa zemlje", "Luster"), a kod Nedima cist nihilizam – sve je tu "cigla", i jos sto najgore – ta praznina se stalno ponavlja ("Mogwai").

- Ali priznas, da ima kod Cisica dosta realizama – i sta ces ako u zivotu nema VISE, nego – "Na koncertu", nego "Covjek koji prodavao cvijece", ili nego "Portret sjedista broj 87"? Nedim… kod njega pisanje i sam zivot su ovoliko bliske, da samo ljudi koji ga pravo dobro poznaju mogu to razlikovati (ali ne on sam!). Ustvari – pogledaj, SVE je u "Ljubavi na prvi pogled"...

- Blasfemija. Tipicno-klasicni lik Boga ("bradonja"), ponovo jebanje.

- Nije blasfemija – zato treba da netko vjeruje. A Nedim NE VJERUJE. U nista. On SUMNJA. Kao "lose podnosim nagib u mislima" ili "ja nemam brdo da podmetnem".

- Mislis, sumnja i u to, da bi "Plan A" uspeo (kao da postoji...!), i zato...

- Zato imamo odmah "Plan B" – sastavljen od vedrosti, nihilizma, PRAZNINE. Ustvari, za mene je tekst "Tri recenice o svakodnevnim opravdanim sumjama" njegov licni manifest.

- On svakako ovu prazninu, ovu "kratku prazninu" (=ogranicenje svega vanjskog kao i unutarnjeg) najbolje izrazava u ovim kratkim formama, nekad prekratkim... Ipak, ima kod njega najvise, ili uopce – metafora. Kao ove sad spomentute iz ove prve pesme njegovog dijela.

- OK, ostavicemo sad Nedima pod njegovim suncem, na ulici sa ili bez rupa… Sta mislis, sto kod skoro "klasicno-romanticnog" Mese ima ovoliko malo metafora?

- Malo? Nekako kod njega ili SVE je metafora (mesta, vreme, on sam, svaki predmet skoro!), ili – tesko je reci, da li je nesto metafora, ili nije!! Vidis, i kod njega ima nihilizma, ali nije to Nedimova sumnja, nego – nevjera u "nesto". Sve je film.

- Sve je sjecanje!! Cudno, drugacije sjecanje – Mesa skroz drugacije definira vreme, on – pobjeduje vreme ("Pauza", "Vidim te neizvjesnosti"). Zvuci ce to paradoksalno – on to radi PONAVLJANJEM. Ili – kao u "Cetiri ujutro" – preklapa vreme toliko cesto.

- Sto ne znaci, da sam dobija. Gubi dosta cesto ("Balada", "Elzi") – i svojim "filmskim trikovima" – humorom i romantikom – te svoje licne poraze pokusava sakriti, relativizirati...

- Ne znam sto si spomenu "Baladu", to nije laka tema. Ne znam da li iko od nas dvojice ima pravo ista reci o toj pesmi. Ipak – cak u tom slucaju nekako "drago" se "ljuti" na kraju pesme, sto je "otisla / sa predumisljajem / bez pozdrava". Mesa cak svoje vlastito samoubistvo nekako mirno i lagano opisuje – "da legnem u kadu / spustim u nju / aparat / za brijanje / i podjem na spavanje". Isto kao... ima toliko hrabrosti da – ubija svoje idole!

- Da, to je bitno, da to radi. To je bitno u svakom slucaju za svakoga, da posle da uzme, nauci nesto od svojih idola, ucitelja (da li to sad Cohen, Balas, ili onaj japanski Ucitelj) – da ih mozda ne ubije, ali da postane samostalan. Dakle, ipak "ubije" ih u sebi, ili – da ne dopusti, da "dijelo idola" bude dalje vece od vlastitog kreativnog dijela. Time Mesa ipak kaze, da tek postaje samostalan, da je ipak tek na pocetku svog (ne samo pesnickog) puta.

- Put...ovanja. Njegove putovanja.

- Lutanja. Mesa putuje u svojoj glavi, bez obzira da li sjedi tu pored nas, da li seta kroz Banja Luku, ili da li putuje u Hamburg.

- Sigurno nisi slucajno spomenuo taj grad. Mislis isto na prvu pesmu, "Identitet"?

- Naravno. Da konacno pricamo o njegovom identitetu.

- Tu ne treba puno pricati. Dvije stvari: "RIJEC" i "ne mrzim".

- To drugo se valjda vidi i cita.. A rijec – rijeci su za Mehmeda jako bitne, to su njegovi vozovi kojima putuje, to su njegove kazaljke na satu, to je kod njega bitno kao sise kod Nedima!… "Lose rijeci nikad nisu birale prave momente", "imao sam rijeci na svojoj strani", "rijeci i dodiri su uvijek dovoljni".

- O svom identitetu, o sebi Begic isto kaze – "Ja sam komade".

- On svasta kaze – Mesa je kisa, njegov pogled to tihi (o)smijeh, njegov puls to puls koraka u tisini noci... Mislim da sve to najbolje stoji u pesmi "...Ti uspavana ja zavrsavajuci".

- ...

- I sta sad?

- Gu-gu, gu-gu, gu-gu-tka!!…....

- Odkad kod Marka odjednom ovakav tekst – balansiran, dobar, fin, miran?

- Je si li ikad sjedio s njim ispred kuce? Zapalio cigaru? Razgovarao…

- O poeziji?

- O svemu. O zivotu. Marko cijeni samo SRZ svega, zivota, svijeta, osjecaja.

- Ali zar nismo rekli, da on svugdje, stalno ima toliko predmeta, objekata, lustera, macaka, televizora, pepeljara..

- Cekaj – to je uvijek samo TLO, taj realizam. Njemu nisu potrebne metafore. On kaze – "ugasen televizor / bez covjeka / za spremljenu veceru" – i tu imas sve, citavu pricu, dramu, pocetak i kraj. Da, on voli zivotinje isto kao ljude, ustvari priroda je mu skoro osnovna..

- Mravojed... He he he.... Ili onaj "Billy"!!!

- OK – tu Marko ima I smisla za humor –

- Ja mislim da nije priroda mu toliko bitna, i to su samo "objekti za tlo". Vise bitno, vise osnova mu je njegovo djetinstvo, koje je dijelom skoro "filmsko" sjecanje (Marko se "filmsko" sjeca, kao Mesa "filmsko" masta o buducnosti...), ali dijelom – SADASNJOST.

- Ima i on malo surrealisticne "filmove", pogotovo u Andaluziji. Iako bas "Film" – je o njemu. Inace je vise realistican – "Porodicno stablo" ili "Prasnjav ljetni dan".

- Tu ima bitnih izjava – Kao "ova kuca / zna biti dom", ili – "negdje sam izgubio / porculanske klikere"… Ta zadnja recenica je ustvari kraj djetinstva, nazalost..

- Ali ipak to djetinstvo (filmsko) traje – gledaj citavu pesmu "Za slucaj da se me sjetis". Ima i nesto u pesmi "Usput, dok zaboravljam" o tome – gdje to citavo ciscenje je ustvari koncetrisano na samog sebe: "trudim se srediti stvari / posloziti detalje / objasniti sebe / urediti zivotni prostor".

- Nekad je Marku dovoljna samo "Kutija" u koju pada – u koju pusta "samo one koje volim".

- Zato bih htio skoro otici da ga vidim, da li u kutiji ili u avliji, i da oboje osetimo to "Nepohodno cudo" – pad kroz prozor, pa onda ipak – let.. Let u svjetlost, koja je "cista, ako zanemarimo prasinu".