glavni i odgovorni urenik: Borjana Gakovic
redakcija: Mehmed Begic, Nedim Cisic, Mili Krpo, Marko Tomas, Ahmed Voloder
suradnja: Lukasz Szopa, Muharem Bazdulj, Orcsik Roland, Darko Kujundzic, Branka Vujanovic, Branislav Predojevic, Goran Tarlac, Mario Tomic, Fedja Sisirak
nismo bas sigurni da znamo sta radimo
Cisto sumnjam da bi iko mogao konkretno odgovoriti na pitanje kako je do toga doslo... Valjda spontano, kao i do svih ostalih produkata ove male grupe ljudi. Jedan od odgovora bi isto mogao glasiti: "iz potrebe, gladi za novim informacijama, nedostatkom dovoljno dobrog ili interesantnog stiva...". Cinjenica je ipak da smo sa potencijalnim donatorom pili kafu na Buni, kad je Marko poceo razmisljati naglas. Po prirodi govornik, nije mu bilo tesko iz rukava izvuci grubi koncept i procjenu potreba... Poslije smo se godinama kanili napisati prijedlog projekta i sastaviti budzet. Na kraju smo odlucili preuzeti vec postojeci. Nedim i ja smo se potrudili uvesti nekoliko izmjena, cisto da ne bude ocigledno... onda skupljanje potpisa za registraciju, pa pjanska u Teatru i gubljenje papira, ponovno skupljanje, ministarstvo, pravda, administracija, birokratija, birokratija... U tih nekoliko birokratskih mjeseci, pocesto smo znali razmisljati o sadrzaju, konceptu ili imenu te nove bebe koju smo kanili poroditi. U principu smo samo u jednom bili slozni: prvi i osnovni kriterij je da to bude stivo koje cemo mi sami rado citati. I stvarno, iz nekog cudnog razloga, funkcionisalo je. Textovi su pristizali, a mi smo iz perspektive citalaca pravili selekciju. Razvrstavali smo ih na dobre, odlicne, dosadne, bespotrebne i glupave. Uvijek smo jasno govorili da nismo novinari i da to ne zelimo biti. Radije smo se deklarisali kao pjesnici, alkoholicari i sexisti (plus romanticar i pravnik). Ipak, kad se u cijeloj drzavi niko nije potrudio da obezbjedi par stranica (nama) zanimljivog sadrzaja, morali smo, bar na trenutak, preuzeti i tu novinarsku ulogu. Ili se bar furati na nju.
Lukasz je jednom prilikom u nekom mailu Fedji napisao nesto u stilu: "raja stvarno zna sta radi, a ako ne zna, onda su genijalci..." Bas smo se super osjecali kad smo skonatli da smo - genijalci. I da... ego tripa nam bar dosad nikad nije manjkalo...
kako to izgleda u praksi
Nedim: Evo ima ovaj text, nemam pojma meni se cini o.k., pa ako upadne mozemo ga stavit, normala...
Marko: Recenzije su mu konfuzne pravo i fanzinski subjektivne tj. nema zdravorazumskih argumenata koje bi svako ko cita mogao shvatiti a u sustini se slazem sa njegovim pogledom na one knjige
Borjana: Ne znam, meni je koncepcija bitna pravo, treba ljudi voditi racuna o tome, mada kad malo bolje razmislim dobro je ovo ispalo…
Mesa: Ne znam, ja nemam pojma, ja sam napisao pjesmu za beyond… pa vi vidite
Arma: Sta, treba slike skenirat…? Haj, sa´cu ja to…
Mili : E, je l´ stig´o honorar od Iza, duzan sam starom pedesetku...
Ili eventualno: "mili, gdje je text?" "joj, ne znam, ja svako jutro kupim novine, pocenem citat i taman se nasekiram, pa krenem pisat i onda se deknem i jebi ga..."
a sta je to ustvari?
Iza, glas nesvijesti, je magazin za kulturu pokrenut od strane Alternativnog Instituta, ciji je izdavac (zbog birokratskih i sponzorskih zahtjeva, op.a.) U.G. za kulturne i umjetnicke projekte IZA, ciji su pokretaci, clanovi i statut identicni kao pokretaci, clanovi i statut A.I.
Prvo izdanje glasa nesvijesti pojavilo se u bh. kioscima i knjizarama 21. februara 2001. godine, kada je i odrzana prva (zvanicna) promocija u sarajevskoj knjizari Buybook. Na 64 strane prvog izdanja pojavili su se textovi autora iz cijele BiH, kao i autora iz Poljske, Madjarske, Hrvatske, Srbije, Austrije i Francuske. Ideja je bila okupiti esejiste, publiciste, pisce i novinare, ciji bi radovi i textovi pomogli u obrazovanju i izgradnji jednog vodica kroz vec postojecu multimedijalnu umjetnicku scenu, kako u Bosni i Hercegovini, tako i na podrucju cijelog Balkana, ili barem onog njegovog dijela na kojem vlada isto govorno podrucje. Cilj je izbjegavanje kicaste i umjetne, ali ne i umjetnicke scene, koja trenutno vlada na ovim prostorima i pruzanje informacija o muzickim, pozorisnim, filmskim, likovnim i uopste umjetnickim ostvarenjima u svijetu i u nas, sa akcentom na proteklih deset godina, s obzirom da je u to vrijeme medijska blokada bila najjaca, a prodor informacija skoro pa nemoguc. S tim u skladu, Iza nije promoviran samo u BiH - prva (nezvanicna) promocija odrzana je u sklopu prvog fizickog kongresa lit.kona u Zagrebu.
Iza se, pored kulturoloskim, bavi i politickim i socijalnim pitanjima, gdje se opet ne ogranicava iskljucivo na BiH (mada je akcenat logicno stavljen na maticnu drzavu), vec ima tendenciju probijanja granica, pogotovo u umjetnicko-kulturalnom smislu. Cinjenica je da vecinu kulturno-politicko-socijalnih problema dijele (skoro) sve balkanske zemlje, pa otud i potreba za zajednickim djelovanjem i razmjenom.
Slijedeci tek zapocetu tradiciju, drugo izdanje glasa nesvijesti pojavljuje se obogaceno novim sadrzajima, novim autorima i fotografima, ovaj put u jos vecem obimu - na 100 stranica, sa zadrzanim starim i uvedenim novim rubrikama. Sa jasnim kritickim stavom prema drustvenim, umjetnickim, kulturnim zbivanjima, Iza postaje nezaobilazno stivo u trenutnim knjizevnim i kulturnim bosanskohercegovacko-hrvatsko-srpskim krugovima. Krug suradnika i citalaca se siri proporcionalno sadrzaju i obimu koji Iza nudi. Trenutno je u pripremi trece izdanje, koje ce svjetlost dana ugledati sredinom novembra 2001. godine.
IZA? GLAS NESVIJESTI?
iza, zato sto obuhvata teme i bavi se pitanjima koje/a su ignorisane/a od strane svih onih koji su trenutno na pozicijama sa kojih se moze odlucivati, pitanjima, koja se nalaze iza one svakodnevne slike koja nam je nametnuta, a koja su itekako bitna za bilo kakav kulturni, umjetnicki i drustveni razvoj i napredak.
glas nesvijesti, zato sto je, kako i u uvodniku prvog broja pise, "svijest u nesvijesti" i zato sto je ovo "glas koji dopire iz klinicki mrtvog dijela drustva".
