SKVOTER (eng. squatter) po vjerovanju i tvrdnji Rječnika stranih riječi
i izraza (onom Vujaklijinom): u Sjevernoj Americi - naseljenik koji se
bespravno naseli na neobrađenoj zemlji; u Australiji - onaj koji uzme u
zakup pašnjake izvan granice već izmjerenog zemljišta i bavi se
ovčarstvom i stočarstvom.
Evropska definicija ovog pojma mogla bi biti unekoliko
drugačija. Ili, amalgiranjem dvije prvobitno navedene definicije, po
evropski - skvoter je aktivist koji bespravno naseli napušteni objekat, u njemu
živi, bavi se kulturnim, umjetničkim ili nekim trećim aktivizmom.
Skvoterski se pokret u Evropi, i to mahom Zapadnoj,
javlja sredinom sedamdesetih godina. Od tada pa do danas, na stotine, a
vjerovatno i hiljade napuštenih prostora širom Nizozemske, Belgije,
Njemačke, Švicarske, Danske... pretvoreno je u socijalno kulturne centre.
Za primjer pogledati amsterdamski Paradiso, jedan od najpoznatijih evropskih
klubova koji je prije sadašnje obavljao funkciju napuštene katedrale.
Južnoslovenska skvoterska iskustva mnogo su siromašnija.
1993. i 1994. godine, u Ljubljani i Mariboru bivše kasarne bivše JNA pretvorene
su u socijalno kulturne centre. To je, uz kratkotrajne izuzetke, zapravo sve.
Nakon nekoliko godina različitih pokušaja
zagrebački aktivisti okupljeni oko Udruženja za razvoj kulture - URK i
Autonomne tvornice kulture - ATTACK od gradskih su vlasti legalnim putem dobili
prostor napuštene tvornice Jedinstvo u kojoj sada djeluju klubovi Močvara
i ATTACK.
Prošlogodišnja inicijativa sarajevskih organizacija
Album, Ambrosia i Kolektiv za pretvaranje dijela kasarne Maršal Tito u kulturni
centar ostala je neostvarenom zbog agresivnog nerazumjevanja Univerziteta u
Sarajevu, pravnog vlasnika kasarne. Koji, ne samo da nema planove šta raditi sa
prostorom koji čuva za sebe, no je vodstvo Univerziteta uspjelo potrošiti
2 miliona maraka germanskih, namjenjenih obnovi prostora kasarne.
U razgovoru koji slijedi učestvuju Nataša Serec i
Goran Međugorac. Jedni od onih koji su 1993. godine zauzimali napuštenu
ljubljansku kasarnu. Danas jedni od programskih koordinatora socijalno
kulturnog centra Metelkova Mesto.
Za informaciju onima koji ne znaju o čemu govorimo, šta je Metelkova
Mesto?
NS: Metelkova mesto je autonomni kulturno socijalni
centar, bivša kasarna JNA, smještena u centru Ljubljane. Nakon što je JNA
početkom devedesetih napustila kasarnu i Ljubljanu odlučili smo
zauzeti prostor. Skvotiranje i okupacija prostora desila se 1993. godine. Danas
Metelkova mesto pruža prostor različitim subkulturnim i sl. skupinama. Na
Metelkovoj možete naći klub u kome se sakupljaju homoseksualci, lezbejke,
žensko savjetovalište, klub makedonskog društva, dva koncertna prostora,
muzički studio, vježbaonice za bendove, slikarske i kiparske ateljee,
teatarske prostore, izložbeni prostor galerije Alkatraz, nekoliko barova...
Natrag u prošlost. Možete li mi reći nešto više o prvim danima
Metelkova mesta. Kako je došlo do zauzimanja napuštene JNA kasarne koja će
potom postati najvećim centrom nezavisne kulture na prostoru bivše
Jugoslavije?
NS: Ideja o centru dolazi sa kraja osamdesetih godina
kada se 200-tinjak ljubljanskih intelektualaca, umjetnika i kulturnih aktivista
okupilo u Mrežu za Metelkovu. Nastojeći pritom dobiti prostor kasarne.
Kada je JNA napustila Sloveniju ta je mogućnost postala mnogo izvjesnijom
i imali smo konstantne pregovore sa gradskim vlastima. Postojala je čak i
njihova načelna suglasnost za dobivanje prostora. Ipak, u noći
između 9. na 10. septembar 1993. godine primjetili smo da je počelo
rušenje nekih od zgrada na Metelkovoj. Ilegalno smo ušli preko ograda i zauzeli
kasarnu, nastojeći tako zaštititi objekte od rušenja.
Ono što je iz sarajevske/BH perspektive interesantno jeste činjenica
da je u zauzimanju napuštene kasarne učestvovao i izvjestan broj
istaknutih ljubljanskih intelektualaca. Koliko je to pomoglo opstanku Metelkove
u prvim danima postojanja. Uopšte, kako na postojanje Metelkova mesta reagovao
i reaguje onaj konzervativniji dio slovenačke javnosti?
NS: Mi smo na početku imali jako veliku podršku od
strane slovenačkog civilnog društva. U Mreži za Metelkovu bilo je mnogo
poznatih umjetnika. Također, brojne poznate ličnosti stale su iza
nas. Čak i Majka Tereza, koja nam je poslala pismo podrške, Prvih nekoliko
mjeseci na Metelkovoj se nalazio veliki broj ljudi koji su nas podržavali sa
različitim programima - kulturnim, predavanjima... Također, dobivali
smo i veliku finansijsku i materijalnu pomoć. Nakon tri mjeseca gradska
nam je vlast isključila stuju i vodu, tako da je dosta ljudi odlučilo
napustiti kasarnu zbog jako loših uvjeta za rad. Ipak, skupina nas je i dalje
ostala i radila kulturne programe, donoseći vodu u karnisterima,
proizvodeći struju na agregat... te smo tako uspjeli održati rad.
Istovremeno je pala i popularnost Metelkova mesta. Dobivali smo sve manje
podrške jer se na Metelkovoj počeo okupljati veliki broj vandala, a da
nismo imali nikakvo osiguranje. To su bila crna vremena za Metelkovu. U krugu
kasarne su počeli i sa preprodajom droge što je uvjetovalo činjenici
da Metelkova izgubi na popularnosti. Konzervativna slovenačka javnost je
već na početku bila protiv Mreže za Metelkovu. Sjećam se
riječi jednog slovenačkog desničarskog političara koji je
izjavio da to što smo ilegalno zauzeli prostor može uraditi samo neko
crnačko pleme ili neki balkanci, a da si pravna država poput Slovenije to
ne može dopustiti.
Metelkova Mesto postoji već sedam godina. Zbog tolerantnosti gradskih
vlasti Ljubljane ili pak zbog isuviše velikog entuzijazma aktivista koji
trebaju prostor?
GM: Zbog tolerantnosti gradskih vlasti ne, pošto gradske
vlasti Ljubljane nisu tolerantne prema nama. Možda su tolerantniji prema
Pekarni u Mariboru. Njima je gradska vlast nekada, a možda i sada plaća
tekuće troškove za struju i vodu. Nas ne da su htjeli podržati, no su nas
pokušavali zaustaviti na svakom koraku. Isključivali su nam i stuju i
vodu, ocrnjavali nas u medijima... Po mom mišljenju, Meteklova se održala zbog
entuzijazma aktivista koji tamo rade. U Ljubljani ima dosta prostora u kojima
se može stvarati, no, Meteklova je jako važna i drago mi je da postoji zbog
svoje socijalne i kulturne uloge. Zahvaljujući otvorensti, na Metelkovoj
su prostor našle organizacije i pojedinci koji bi teško na početku svoga
rada dobli prostor za rad. Još bi im teže bilo plaćati ga. Na Metelkovoj
su prostor dobili brojni umjetnici ili kulturni aktivisti. Bendovi imaju vježbaonice,
slikari prostore za stvaranje i izložbe... Dobra stvar je da tamo možeš
naći čovjeka koji je tek počeo slikati, jednako kao i profestora
sa Akademije likovnih umjetnosti - Metelkova je kreativna sredina u kojoj
čovjek moze naći i prostor i ljude koji mu mogu pomoći. Po meni
je Metelkova najzanimljivija iz tog, društveno socijalnog konteksta.
Da li je Metelkova mesto u tom smislu preteča otvorenog društva na
kome se stalno insistira?
GM: Da, takvi centri postoje u cijeloj Zapadnoj Evropi.
Metelkova je dobar slovenački primjer otvaranja prostora civilnom društvu
i nadam se da će ta tradicija ići i dalje. Otvaranje civilnog društva
u tom bi smislu bilo potpunije ako bi se slični centri otvarali i u drugim
zemljama bivše Jugostavije. Kako bi ljudi počeli uviđati ulogu
civilnog društva u izgradnje jedne države ili identiteta.
Metelkova Mesto i njeni aktivisti u kontaktu su sa brojnim nezavisnim
umjetničkim kolektivima na prostoru bivše Jugoslavije. No, nakon
slovenačkog iskustva zauzimanje napuštenih prostora ipak nije nastavljeno
u istočnijim dijelovima bivše države. Zašto?
NS: U drugim je zemljama počeo rat. Dugo su vremena
kasarne upotrebljavane za vojsku. Kada je JNA otišla iz Slovenije, 1991.
godine, kod nas je bila jaka inicijativa potpune demilitrizacije države. Tada
je počela i inicijativa za civilno služenje vojnog roka. Kod nas je teza
"kultura umjesto oružja" dobila veću podršku.
GM: Mislim da je jedan aspekat problema činjenica da
smo dug period živjeli pod nekom vrstom totalitarizma koji je govorio šta je
dozvoljeno a šta ne. Tako da danas još uvijek nedostaje kulture civilnog
društva, civilne inicijative. Upravo zbog nedostataka tih stvari i Metelkova je
na početku imala iste probleme - nepodržavanje od strane onih kojima je
namjenjena. Ipak, Slovenija je bila blizu zapada, tako da je utjecaj susjedstva
kod nas bio pozitivna stvar. Mislim da je za Hrvatsku ili BiH potrebno još malo
vremena kako bi se ljudi uvjerili da i sami mogu raditi stvari za koje su do
sada morali gledali preko granice - na zapad. Kada smo zauzeli kasarnu policija
nas nije napala - pokušali smo dijalogom riješiti problem. Kada se u Zagrebu
desio jedan pokušaj skvotiranja došla je policija i izbacila ljude...
I potom srušila prostor...
GM: Ukratko, možda zbog birokratskog društva preko koga
se sve radilo, a ne civilne inicijative.
Vratimo se na Meteklovu. Kakva je bila uloga Metelkova mesta u ljubljanskoj
sceni devedesetih. Posebice ako se vrši poređenje sa slavnim osamdesetim?
I, šta danas Meteklova mesto programski i prostorno nudi?
NS: Nakon burnih osamdesetih bilo je jako mirno na
nezavisnoj kulturnoj sceni u Ljubljani. Pokušali smo to obnoviti sa Meteklovom.
Ipak, Metelkova nije jedini prostor u Ljubljani...
GM: Postoji još nekoliko mjesta koje rade na kulturnoj
sceni u Ljubljani. No, Metelkova je najveći centar, i baš zbog svoje
otvorenosti ima najveću ulogu. Drugi su kulturni centri manji i to
onemogućava stalne promjene unutar njih.
DK: U kojoj je mjeri nezavisna kultura u Sloveniji podržana od strane
oficijelnih instutucija vlasti?
NS: Naša organizacija konkretno, 35% finansija dobiva iz
inostranih fondacija, 23% od države i programa namjenjenih kulturi.
Budućnost Metelkova mesta. Koliko dugo centar može opstati i koliko je
realan opstanak nezavisnog kulturnog centra u gradskoj zoni koju ljubljanske
vlasti neprekidno žele pretvoriti u nešto mnogo profitabilnije?
GM: Metelkova se uvijek sa tim suočavala. Nalazimo se u centru grada,
na lokaciji jako povoljnoj za šoping centar ili nešto slično. Svijetlo,
lijepo i krasno, što se gradi i na istoku i na zapadu... Taj problem je uvijek
postojao i još uvijek postoji. No, mislim da je ta mogućnost sve manja. Na
početku rada niko nije mogao reći da li postoji potreba za takvim
prostorom u Ljubljani. Danas Metelkova ima 70 događaja mjesečno. Sama
ta činjenica pokazuje koliko je ovaj centar potreban gradu. Utoliko
smatram da ne postoji mogućnost našeg zatvaranja. Mislim da i oni to
znaju. Definitivno da mi nećemo ostati isti kao sad ili ranije. Promjenit
ćemo se kao i sve ostale stvari na svijetu. Nama bi najdraže bilo da nam
Metelkovu obnove, daju nam plaćaju struju i vodu... ali, to se neće
desiti. To je utopija. Biti će potreban kompromis. Jer, grad bi nas
svakako makao na neko skrovitije mjesto. A, mislim da će realnost biti
između te dvije. Mislim da će se centar smanjiti, no mi ćemo tu
i dalje ostati. Jer, mi smo realnost koju je nakon 7 godina teško ignorirati.
Da li mislite da
je budućnost nezavisne kulturne scene upravo u mjestima poput Meteklove
ili skvotiranih prostora širom Zapadne Evrope?
NS: Da, slažem se. No, kao i svugdje, nakon nekoliko godina ta se scena
komercijalizuje. Gradska vlast je odlucila da jednu zgradu, objekat u kome je
bio zatvor (gdje je krajem osamdesetih bio zatvoren Janez Janša) pretvori u omladinski
hostel. Tako će ta zgrada biti potpuno komercijalizovana. Neke zgrade žele
ruštiti. No, mi ćemo ih probti sprijeciti...
GM: Mislim da je budućnost scene u takvim prostorima. Mislim da vlasti
nikad nisu i nikada neće prići aktivistima i ponuditi im pomoć.
Uvijek će biti tako da civilno društvo treba poduzimati inicijative.
Mislim da je Metelkova dobar primjer koji može pokrenuti slične
inicijative u bivšoj Jugoslaviji.
Razgovarao i uredio Darko Kujundžić
Interview je originalno emitovan na Radio 3/93.1
- Sarajevo
VIDJETI:
http://www.ljudmila.org/metelko (Metelkova Mesto - Ljubljana/SLO)
http://www.urk.hr (Močvara - Zagreb/HR)
http://www.authonomous-c-factory.hr (ATTACK - Zagreb/HR)
http://www.squat.net (skvoterska mreža - NL)