BEYOND THE BLUES AND SENTIMENTALITY

JA SAM TITOV TITO JE MOJ

Večeras nisam kod kuće.

To nisam već osam godina, ali ta priča pripada nekom drugom piscu novinaru.

Ovaj tekst je za moje drugove.

Već mjesec dana putujem po Evropi, dok oni pišu istoriju.

Zbog toga ovaj tekst mora biti dobar.

Na kraju balade samo mi pisanje ostaje...

A vrijeme prolazi. I odlazi.

Ovako daleko od kuće, pa makar na kratko, čini mi se

da situacije vidim jasnije, posebno one ekonomsko

političko nacionalno izgladnjelo usrane.

Šta ja tu mogu promijeniti?

Pokušao sam sa pjesmama, ljubavnim i egzistencijalnim, ali oni što se mrze opet to čine.

Pisaću ih i dalje, ali iluziju o odsanjanom svijetu sam uspavao.

Ona će se tek nekada buditi, u noćima poput ove...

Tad ću se zanesen ubijenim snom diviti svima koji vjeruju u ono što čine...

makar to bili moji neprijatelji.

U noćima poput ove aktivira mi se centar za nostalgiju

i tiho šapućem ode Svom Heroju. Imao sam tri godine kad je umro, ali sam nekako

u sebi spojio osjećaj sigurnosti sa rahmetli Maršalom. I sve one priče

o superčekovima, redovnim ljetovanjima na Jadranu, roditeljske savjete

da volim sve Dobre Ljude jer svi Dobri vole mene... sve sam to

vezao za Njega.

Sa osmjehom se sjećam kako sam kao mladi pionir

akademski prihvatio BRATSTVO I JEDINSTVO, i namjeravao ga čuvati kao

zjenicu oka svoga. Kao da je mene iko išta pitao?

Dok je vrijeme prolazilo...

i prolazeći me dovelo do mračnih sokaka tuđih djetinjstava.

Da, znam kakve nam promjene trebaju.

Ne znam kako ih ostvariti.

San o revoluciji je umro sa Pavelom pod dalekim španskim nebom.

Slažem se da kritičke mase treba stvarati, ali ovaj zbunjeni čovjek

to ne umije.

Ovaj zbunjeni čovjek sanja Savršeni Svijet.

A Izrael i Palestina opet malo pucaju. I Beogradom vatre nekako varljivo gore...

Možda ne bih trebao uopšte pričati o promjenama, ja koji sam odustao

od bilo kakvih glasanja. Ne smijem to činiti iz mnogo razloga...

Promjene trebaju mase.

Ja nisam čovjek od masa.

Mase su me, za ovo malo mojih godina, previše puta

iznevjerile.

Ali mogu govoriti o sebi.

Uvijek sam volio govoriti o sebi.

Moj put kreće iz Čapljine, zatim skreće lijevo, prolazi preko Bosne

do Kuće cvijeća, da bi onim Zaboravljenim autoputem stigao do Zagreba.

U glavi mi bez prestanka pjeva

Elvis Prisli, djevojka me je nedavno ostavila,

i uvijek mi je drago vidjeti crvenu petokraku na nečijoj majici.

Moj put je ispisan na jednom mostarskom zidu,

mada priznajem da šarati po zidovima nije fino.

Ja sam na smrt osudio sve granice.

Laka ti noć Nacijo, ma koja da si.

Vrijeme ti polako odlazi...

Mehmed Begić