JORGE LUIS BORGES (1899-1999)

ČOVJEK KOJI JE SPASIO KNJIŽEVNOST

U svom eseju o Puškinu Isidora Sekulić kaže kako se ovaj rodio u godini što visi o vrh vrška jednog stoleća. Puškin je, naime, rođen 1799. godine i Isidora je mislila kako ga i sam taj datum smiješta na prekretnicu vijekova te čini od njega tipičnog čovjeka devetnaestog stoljeća koji međutim jednom nogom još stoji u osamnaestom vijeku. Iste te godine rođen je i Balzac na koga se takođe može primijeniti ova misao. Čini se da zbilja ima nešto u godinama što vise o vrh vrška nekog stoljeća. Jer najveći pisci dvadesetog vijeka rodit će se upravo tačno sto godina nakon Puškina i Balzaca odnosno 1899. godine. Prošle su godine pompezno obilježene stogodišnjice dvojice ponešto oprečnih i paradigmatičnih pisaca našeg stoljeća: Hemingwaya i Nabokova, no dvadeset četvrtog augusta navršilo se tačno stotinu godina od rođenja najvećeg pisca našeg vremena: velikog maga Jorge Luis Borgesa.

ČEŽNJA ZA BUENOS AIRESOM

Jorge Francisco Isidoro Luis Borges rodio se, dakle, 24.8.1899. u Buenos Airesu nakon osam mjeseci majčine trudnoće. Otac mu je bio advokat po profesiji, no bio je takođe i predavač psihologije, a i pisac. Napisao je jedan roman i nekoliko zbirki poezije. U kući Borgesovih engleski se jezik govorio ravnopravno sa španjolskim jer je Jorgeova baka po ocu bila Engleskinja. Borges će čitavog života čitati velike engleske i američke pisce u originalu, ne smatrajući nikad engleski stranim odnosno naučenim jezikom (poput francuskog ili njemačkog kojima je takođe savršeno vladao) i držeći ga skoro drugim maternjim. (Na sličan je način i Danilo Kiš od ranog djetinjstva bio bilingvalan.) Borgesova majka bavila se takođe književnim radom i prevođenjem. Već u dobi od sedam godina Borges će napisati prvu pripovijetku na španjolskom te tekst o grčkoj mitologiji na engleskom jeziku, a dvije godine kasnije prevest će Wildeovog Sretnog princa. Kada je Jorge imao petnaest godina obitelj seli u Ženevu. U svojoj posljednjoj knjizi Borges će zapisati: Od svih gradova na svijetu, od raznih i prisnih domovina što ih čovjek traži i zaslužuje tijekom putovanja, Ženeva mi izgleda najpogodnija za sreću. Dugujem joj, od 1914. nadalje, otkriće francuskoga, latinskoga, njemačkoga, ekspresionizma, Schopenhauera, Budhina nauka, taoizma, Conrada, Lafcadija Hearna i čežnje za Buenos Airesom. Uz to i ljubavi, prijateljstava, poniženja, i napasti samoubojstva.

Ovaj zapis Borges će završiti riječima: Znam da ću se uvijek vraćati u Ženevu, možda i nakon tjelesne smrti. Borges je četrnaestog juna 1986. godine i umro u Ženevi gdje je i sahranjen. Tamo je i nakon tjelesne smrti. Osim u Ženevi obitelj Borges će tokom sedmogodišnjeg življenja u Europi neko vrijeme obitavati i u Luganu te u Španjolskoj. 1921. Borges se vraća u rodni grad, čežnju za kojim je otkrio u Europi. Po toj će čežnji i nasloviti svoju prvu knjigu pjesama dvije godine kasnije: Čežnja za Buenos Airesom.

U narednih dvanaest godina objavit će nekoliko knjiga pjesama i eseja. 1935. objavljuje prvu zbirku pripovjedaka. Ovo je književna vrsta po kojoj je vjerovatno najpoznatiji. Nikada nije ni pokušao napisati roman i grozio se svakog žanra koji bi po opširnosti oponašao ep.

DON’T CRY FOR ME ARGENTINA

1938. godine vid mu počinje uveliko slabiti. Gotovo pola života bio je skoro slijep. Posljednjih trideset godina zabranjeno mu je bilo da čita i piše. Od tada je diktirao svoja djela. Štap za slijepe postao je neizostavan dio njegove odore. Ako je ruska književnost izišla iz Gogoljevog šinjela, a modernizam iz Joyceovog šešira, postmoderna je izišla iz Borgesovog štapa. Tokom četrdesetih i ranih pedesetih godina Borges objavljuje svoja najznačajnija djela, među ostalim: Vrt razgranatih staza, Aleph te Druga istraživanja. U vrijeme vladavine Perona i njegove žene Evite gradske vlasti smijenit će ga zbog njegove opozicije peronizmu s mjesta bibliotekara i postavit će ga na mjesto inspektora za živad na gradskoj tržnici. Borges će odbiti ovo ponižavajuće zaposlenje i jedno će vrijeme držati predavanja na Višem institutu engleske kulture. Nakon Peronovog pada 1955. nova vlada postavlja Borgesa za direktora Nacionalne biblioteke. 1961. zajedno sa Samuelom Beckettom dobiva nagradu Međunarodnog kongresa izdavača. (Te je godine Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu.) Od ovog perioda počinje Borgesova svjetska slava. Knjige mu se prevode na sve jezike, dobiva mnoštvo doktorskih honoris causa titula (među ostalim: Oxford, Sorbonna, Columbia, Michigen), drži predavanja svuda po svijetu, postaje laureatom mnogih nagrada (Jeruzalem, Alfonso Reyes, Fondo nacional de las artes ; Nobela nikad nije dobio, bio je vječiti kandidat), po njegovim djelima snimaju se filmovi i postavljaju pozorišne predstave, o njemu se pišu studije i snimaju dokumentarci, putuje svuda po svijetu.

BORGESOVA POSLJEDNJA NOVELA

U šezdeset osmoj godini Borges se po prvi put oženio. (Ivo Andrić oženio se sa šezdeset šest godina.) Oženio je Elsu Astete Millan koju je upoznao još u mladosti i koju je nakon mnogo godina ponovo sreo kao udovicu. Jedan od Borgesovih najljepših soneta zove se Elsa. No ovaj brak trajao je tek nešto više od tri godine kada je okončao razvodom. No Borges će se 1986. godine, tek koji mjesec pred smrt, oženiti po drugi put. Oženit će Mariju Kodama kojoj je posvetio nekoliko svojih posljednjih knjiga. U jednom interview-u Danilo Kiš će reći da je to gest metafizički, spajanje dvaju stožernih tačaka jednog života: venčanja i smrti. To je lepo, bila je to Borgesova poslednja novela. - kazat će na kraju Danilo Kiš.

MODERNA FORMA FANTASTIKE JESTE ERUDICIJA

No šta je to što Borgesa čini velikim piscem? I za njega se mogu upotrijebiti riječi koje je on sam još kao mlad pisac zapisao u jednom eseju o Whitmanu: Njegova je snaga tako raskošna i tako očevidna da mi opažamo jedino da je snažan. Možda je njegova veličina najvidljivija iz spiska njegovih dužnika. Svi zaljubljenici literature na kraju milenija njegovi su dužnici i ja mu drage volje i sam priznajem vlastiti dug. No prijatno je biti na spisku dužnika zajedno sa Danilom Kišom, Italom Calvinom, Umbertom Ecom, Thomasom Pynchonom, Salmanom Rushdiem, Jose Saramagom. Danilo Kiš kaže da se celokupna literatura deli na onu pre i onu posle Borgesa dok će Italo Calvino zapisati kako je u Borgesu utjelovljena književnost na kvadrat te kako je Borges izvadio “drugi korijen” iz postojeće literarne tradicije. I zbilja Borgesovo djelo i jeste svojevrsna antologija iz ogromnog fundusa Babilonske biblioteke, neka vrsta reprezentativnog kataloga. George Steiner rekao je jednom prilikom kako je najbolja umjetnost dvadesetog vijeka ona koja liči na šetnju muzejom pred zatvaranje. Borgesovo je djelo muzej literature, ustanova koja čuva i obnavlja ono najbolje i najvrijednije. Kada bi u nekoj novoj Nojevoj barci trebalo od potopa sačuvati djelo tek jednog pisca, Borges bi bio najbolji izbor. Iz njegovog djela može se kao iz jedne kosti dinosaura ili ad ungue leonem rekonstruirati čitav skelet čudne i lijepe životinje zvane svjetska literatura - Weltliteratur. Borges je dokazao da je erudicija moderni oblik fantastike, on koji je jednu svoju pjesmu započeo stihovima: Neka se drugi hvale napisanim stranicama; / ja se ponosim onim pročitanim.

OGLEDALA I SPOLNI ČIN SU ODVRATNI

Takozvani barbarogeniji svih zemalja ujedinjeni su u poricanju Borgesa. Skloni su spočitavati mu mandarinizam, zatvaranje u kulu od slonovače, zatvaranje očiju pred problemima stvarnosti (gdje stvarnost predstavlja tek sinonim za politiku), neangažiranost i slične stvari. No Borges je spasio književnost. Njegova je sudbina primjerena poput Joyceove ili Flaubertove. U stoljeću koje je od književnosti željelo načiniti ili novinarstvo ili politički pamflet, Borges je sačuvao njezino dostojanstvo. On je prezirao politiku i nije imao povjerenja u demokraciju koju je zvao čudnom zloporabom statistike. U vlastitom predgovoru jednoj svojoj knjizi priča zapisao je da nije i da nikad nije bio basnopisac odnosno pisac angažiranih priča niti je težio da bude Ezop, no da to ne znači da krije svoja politička uvjerenja. Na istom mjestu zapisao je da je član Konzervativne stranke te da ga nikad niko nije nazvao komunistom, nacionalistom ili antisemitom. Mnogi su mu zamjerili što se prilikom boravka u Čileu susreo s Pinochetom, no on je valjda znao da (kako bi rekao Crnjanski) to ne zavisi od njega. Kada bi ga novinari pitali koja je njegova poruka odgovarao bi da nema poruke jer on nije anđeo, a anđeo je etimološki onaj koji donosi poruke. No u životu i literaturi van čiste etimologije Borges je zbilja bio anđeo za razliku od tolikih ovostoljetnih donosilaca poruka. Donosioci poruka bi mijenjali svijet širenjem i umnožavanjem. Borges je kroz usta herezijarha iz Uqbara pjesnički u jednu rečenicu sažeo gnostičko učenje o gnusnosti širenja svijeta i umnožavanja ljudi: Ogledala i spolni čin su odvratni.

MUHAREM BAZDULJ