(Prevela
s francuskog Jasenka Tomašević, Plato, Beograd, 1999)
O
romanu Elementarne čestice ne može se pisati, a da se ne spomenu
bučne polemike, skandali i euforije koje je ova knjiga donijela francuskoj
književnoj i kulturnoj javnosti, što su patetici skloni francuski novinari na
kraju - kraj je, naravno, teško vidjeti jer Houellebecq piše novi roman -
nazvali najvećom književna debatom od postanka čovječanstva.
Mnogi pisci i kolege su nakon objavljivanja romana prekinuli kontakt sa
autorom, jer se knjiga po njihovom mišljenju kosi sa osnovnim načelima Political
Correctnessa. Houellebecq je odmah potom isključen iz uredništva
književnog časopisa Revue Perpendiculaire zbog širenja
fašističkih utopija. Udruženje školskih direktora pozvalo je na
bojkot knjige, dok su neki kritičari istovremeno grmili da će vrlo
brzo Elementarne čestice ući u obaveznu školsku lektiru.
Nudistički kamp Mjesto
preobrazbe podnio je tužbu zbog štete koja je u knjizi nanesena imidžu i
reputaciji kampa, nakon čega je u novim izdanjima naziv morao biti
promijenjen. Prodaji, naravno, sve to nije smetalo, tako da se do
danas samo u Francuskoj prodalo preko 500.000 primjeraka, a knjiga je u istoj
godini prevedena na više od trideset jezika.
Houellebecq je u jednom od svoji starijih eseja, po
izlasku iz psihijatrijske ustanove u kojoj je u nekoliko navrata liječen
od depresija, zapisao: ”Vrijednost današnjeg čovjeka mjeri se
isključivo njegovim ekonomskim
uspjehom i seksualnim potencijalom.” To je i tema njegovog prvog romana Proširenje
područja borbe (nagrada ”Prix Flore” za najbolji prvenac u
Francuskoj), u kojemu su Houellebecqovi antijunaci obični ljudi,
prosječne egzistencije, bačene u život i osuđene na permanentnu
borbu i patnju seksualnog nagona i požude. Tom nagonu i reprodukciji autor i u Česticama
poklanja najvažnije mjesto, a u ruke centralnog lika, mikrobiologa i genetičara
Mišela koji boluje od neizlječivog Houellebecqovog autizma, daje
formulu za spas čovjeka - njegov kraj i iščeznuće. Prolog
i epilog, koje potpisuje udruženje predstavnika nove inteligentne vrste
bespolnih bića koja se kloniranjem kontrolisano razmnožavaju, guraju
knjigu u sferu naučno-fantastičnog utopijskog romana, što je opet
izazvalo žestoke rasprave, iako sam autor veli da je te cjeline mogao i
izostaviti. Uprkos tome što je osuđen na nestanak i zaborav, u knjizi se
susrećemo i sa jednim pozitivnim utopizmom, čiji su nosioci ljubav i
moral, što Elementarne čestice jasno odvaja od nihilističkog
romana.
U središtu romana su dva polubrata, Mišel i Bruno. Nakon
što ih je majka napustila da bi se posvetila seksualnom samoostvarenju,
braća odrastaju razdvojeno, a kroz poglavlja koja prate njihov odvojen
život prolazimo kroz posljednjih pet decenija Dvadesetog vijeka i sve za autora
najvažnije pojave te nesrećne epohe - seksualnu revoluciju, hipi pokrete, borbu za slobode, feminizam i
individualizam, odnosno otuđenost, zahuktali ultra-tehnicizam, ili
genetsku manipulaciju i kloniranje. U tom periodu duhovne neimaštine, egoizma i
nasilja životni putevi polubraće se ukrštaju u presudnim momentima, da bi
se na kraju ipak definitovno razišli.
Mišel, ineligentno i povučeno dijete, suočava
se sa gubitkom duhovne nevinosti već u dvanaestoj godini života, u
prvom dijelu romana koji nosi naziv Izgubljeno kraljevstvo - misli se
dakako na izgubljeno djetinjstvo -, kada, gledajući televizijsku emisiju Životinjsko
carstvo, dolazi do saznanja, koje je ustvari samo slika jedne od autorovih
pomoćnih teza:
”Mišel je drhtao od nezadovoljstva i osećao, i u
ovom slučaju, da se u njemu stvara jedno nepokolebljivo ubeđenje:
uzeta u celini, divlja priroda nije ništa drugo nego jedna ogavna svinjarija;
uzeta u celini, divlja priroda je opravdavala totalnu destrukciju, univerzalni
holokaust - i čovekova misija na Zemlji je verovatno bila da sprovede taj
holokaust.”
Bruno, koji od strane nadmoćnih na
najbizarnije načine biva maltretiran u internatu, odrasta nesrećno,
izolovan i u stalnoj patnji, a u četvrtom razredu doživljava nešto što
će biti simptomatično i za njegov dalji (ne)život:
”Negde pred kraj filma, a pošto je o tome uporno
razmišljao više od jednog sata, lagano je spustio ruku na butinu svoje susetke.
Tokom nekoliko veličanstvenih sekundi (pet? sedam? ali sasvim sigurno ne
više od deset), ništa se nije dogodilo. Ona se nije ni pomerila (...) Potom, ne
progovorivši ni reč, bez žestine, ona je sklonila njegovu ruku.”
Bruno postaje profesor književnosti, perverzna
ličnost, poremećen čovjek opsjednut seksom i ženskim polnim
organom, koji će mu stalno izmicati i zbog kojeg će završiti u
psihijatriji. Iako će u jednom momentu doživjeti pravu ljubav sa
Kristijanom, ona će biti prekinuta samoubistvom, koje nije jedino u
romanu. Mišel, lišen elementarnog nagona i nesposoban da osjeti ljubav,
postaje biolog koji će, u želji da odvoji reprodukciju od seksulnog
zadovoljstva, postaviti temelje nauci koja će genetskom manipulacijom i
kloniranjem stvoriti novu bespolnu i besmrtnu rasu - dok će ljudi,
dobrovoljno, osuditi sebe na nestanak. Pomenute pravce iz šezdesetih i
sedamtesetih godina pripovjedač, čiji ponekad nejasni identitet
otkrivamo tek u epilogu, osuđuje za udaljavanje od morala i ljubavi, koji
su postavljeni nasuprot bijesu, usamljenosti i duhovnom propadanju.
Knjiga Elementarne čestice je roman s tezom,
koji, iako vješto konstruisan, marginalizuje sve ono što ne može staviti u
svoju službu, tj. u službu komplikovanog
mehanizma, čiji je jedini zadatak dokazivanje polazne teze. Tako su
mnogi dijalozi plastični i beživotni - likovi se povremeno pretvaraju u
automate za proizvodnju ključnih riječi. Knjiga se na mnogo mjesta
svojim mesom, metodikom, esejističkim razmišljanjem i intonacijom
približava školskom udžbeniku, koji se bez eufemizama obračunava sa svojim
vremenom. Odsustvo jednog svevidećeg oka uslovilo je i odsustvo
jasno prepoznatljivog stila, te različite stilske postupke. Jezik je u
službi jasnom i preciznom opisu, te bi mu se mogao zamjeriti nedostatak
poetskog naboja, kojeg nalazimo u autorovom prvom romanu. Ne mali broj puta sam
imao osjećaj da je teret romana nametnut ovoj Houellebecqovoj studiji,
tu mislim naročito na obaveznu priču, i likove koji su, na ovaj ili
onaj način, svi nesretni.
Možda posljednja Houellebecqova knjiga i nije zaslužila
da se o njoj toliko govori i polemiše, ali povrh svega Elementarne
čestice treba pročitati, ako ništa drugo, a ono zbog mnogobrojnih
mogućnosti i prostora za otvorenu razmjenu misli, pa i debatu, ili makar
prosto-proširenu raspravu. A tako nešto bi samo dobro došlo ovom našem
ustajalom palanačkom kulturnom miljeu.
Denis Mikan