PERINO EVANĐELJE
 
PETAR LUKOVIĆ: GODINE RASPADA, "FERAL TRIBUNE", SPLIT, 2000.
 
 
Krajem osamdesetih godina dvadesetog vijeka u Splitu su se okupili najbolji
jugoslovenski košarkaši (Sretenović, Perasović, Ivanović, Savić, Kukoč, Rađa
itd.) i napravili čudo evropske košarke: Jugoplastiku (kasnije Pop 84); početkom
devedesetih godina istog stoljeća uz pomoć virtuelne sfere interneta u istom su
tom Splitu najbolji južnoslovenski pisci i novinari (Ivančić, Lucić, Luković,
Lovrenović, Kovač, David itd.) počeli praviti čudo evropskog novinarstva: Feral
Tribune. Ovaj nedjeljnik, koji je uspio srećno spojiti krležijansku strogost i
ozbiljnost sa hašekovskim razuzdanim humorom, već vlastitim imenom otkriva svoju postmodernu strategiju. Naime, feral je u dalmatinskom dijalektu fenjer,
svjetionik (ovo priziva Krležin Plamen), no u isto vrijeme feral na engleskom
(koji se priziva neuvijenim aludiranjem na Herald Tribune) znači divlji. Ovaj je
časopis pokrenuo i vlastitu izdavačku djelatnost (nalik na beogradsko Vreme i
njihovo Vreme knjige) u sklopu koje je dosad izišlo pedesetak biranih naslova
ex-jugoslovenske i svjetske literarne produkcije (Kiš, Kovač, David, Stevanović,
Basara, Matvejević, Drakulić, Milišić, Carver, Cohen, Morrison, Semprun, Junger,
Hamsun, Ferlinghetti itd.) Među posljednjim dosad objavljenim djelima su i
Lukovićeve Godine raspada.
 
Ako bi se birao Feralov novinar koji ponajviše liči na taj časopis i njegovu
poetiku to bi bez sumnje bio Petar Luković. Jedan od najboljih poznavalaca rock
and rolla na Balkanu, nekadašnji urednik Džuboksa (kojeg je lično Pero
reinkarnirao u svojoj X-zabavi), pisac najpoznatije retrospektive jugoslovenske
popularne muzike s proročanskim naslovom Bolja prošlost u najnovijoj
inkarnaciji balkanskih deset krvavih godina izronio je kao pravi feral na
kvadrat, divlji svjetionik. Njegovi tekstovi objavljivani ponajviše u Feralu,
Vremenu, Nedeljnoj Našoj Borbi i Mladini (a od tih je tekstova ova knjiga
uglavnom sastavljena) u sebi nepogrešivo stapaju osebujan i istančan Lukovićev
moralni instinkt te fantastičan i razoran humor. Prosto je nevjerovatno koliko
je Luković duhovit. On nije slučajno prozvan srpskim Rablaisom. Barokna bujnost
njegove leksike uz specifičnu lukovićevsku rečenicu čine jedan od
najprepoznatljivijih stilova na našim prostorima. Ko je ikada pročitao makar i
jedan njegov tekst prepoznaće uvijek Lukovićev članak nakon prvih rečenica i ne
gledajući u potpis autora. Njegova kultna kolumna u Feralu (Pero s onoga sveta)
koja je embrion ove knjige uz sve ostalo je i najbolja  rugalica novim jezičkim
čistuncima. Njegovi su ironični prevodi sa srpskog na hrvatski izvanredno
smiješni. Za njima nimalo ne zaostaju ni Lukovićevi pastiši standardiziranog
idioma TV dnevnika ili raznih političara. Osim toga Lukovićevi su tekstovi
redovno protkani frazama iz engleskog jezika, najčešće onim frazama koje su
postale neodvojiv dio globalne pop kulture.
Lukovićeva knjiga Godine raspada nosi podnaslov Hronika srpske propasti. No ona je u formalnom smislu svojevrsni megažanr. Tu su pomenuti Lukovićevi novinski tekstovi koji sačinjavaju hroniku deset krvavih godina, tu je njegov roman u nastavcima pod nazivom Psycho, kao i njegov elektronski ratni dnevnik 1999: Star Wars koji se bavi vremenom prošlogodišnjeg NATO bombardovanja Beograda. Ovi naslovi dosta dobro ilustruju Lukovićevu poetiku: on svoj oslonac traži u postmoderni i pop kulturi. I sam naslov knjige je postmoderan; to je naravno aluzija na najpoznatiju knjigu "omiljenog" Lukovićevog junaka (kojeg jednom prilikom naziva: Voljeni Vožd, Legenda, Majstor, Vođa Nad Vođama, Sunce Koje Nikad Ne Zalazi, On - Slobodan Milošević): Godine raspleta.
 
Knjigu je predgovorom propratio Charles Simic, poznati američki pjesnik srpskog
porijekla (rođen u Beogradu 1938.godine, sa jedanaest godina preselio u SAD),
neizbježan u svim antologijama savremene američke poezije. Simic kaže: Jedinu
veselu stvar usred svih loših vijesti koje dolaze iz bivše Jugoslavije predstavlja pisanje Petra Lukovića. Lukovićev humor još je jedan dokaz poznate teze da je humor posljednji izlaz. U svojoj knjizi Ljubi bližnjeg svoga američki novinar Peter Maas ovako je opisao Lukovića kako ga je on vidio u redakciji Vremena s proljeća 1993. godine: Lice mu je bilo sablasno blijedo, nije se danima brijao, a sijeda kosa mu je bila raščupana kao u ludaka. Um mu je jurio punom brzinom: poludjela, sjajna mašina. Proživljavao je balkansku verziju Kafkine "Metamorfoze". Masovo svjedočenje je važno, jer ponovo dokazuje iskonsku
ljudskost Lukovićevu. Za razliku od salonskih humanista koji u svojim ispeglanim
tekstovima i odijelima zastupaju moralno dubiozne teze, Luković i svojim
tekstovima i svojim likom ilustruje bijes i pogođenost, nemar za izvanjsko i
brigu za unutarnje. Za kraj valja još jednom citirati Simica: Kao što ćete se
uskoro i sami uvjeriti čitajući ovu vrhunski zabavnu i mudru knjigu, koliko god
da je sve tužno, plakat ćete od smijeha.
 
 
MUHAREM BAZDULJ