Iz Reinkarnacije u reinkarnaciju –

razgovor sa Robertom Mlinarecom

DA BISMO SE OZBILJNO BAVILI, TREBA SE IGRATI

(Anaharsid, skitski mudrac, 6. st. pr. Krista, NIKOMAHOVA ETIKA)

Roland Orcsik: Kakva pitanja očekuješ?

Robert Mlinarec: Kratka.

R.O.: Onda počnimo sa ranim uticajima, književnim pokušajima, prvim curicama… uvedi me, molim te, u „genezu” tvoje književne karijere!

R. M.: Utjecaji? Pa, s obzirom da sam prvi roman o osvajanju Aljaske, gdje se nalazila baza koju su zajedno branili kauboji, Indijanci, crveni mundiri i traperi od Nijemaca i Japanaca iz Drugog svjetskog rata, napisao s pet godina (nažalost, svih tristo stranica rukopisa s bogatim vlastitim ilustracijama je izgubljeno u jednoj od mnogobrojnih selidbi moje obitelji), teško je govoriti o tome što, tko i kako je utjecao na mene. Stric i tetak su imali velike i bogate kućne biblioteke i stripoteke, tako da sam se dosta rano "zadubio" u najrazličitije knjige: od religije, beletristike, okultizma, SF-a, filozofije, umjetnosti, tehničkih priručnika... No, nešto ozbiljnije bavljenje pisanjem za mene počinje s četrnaest godina kada sam, po mom tadašnjem uvjerenju, najljepšoj djevojci na školi napisao pjesmu u stilu "oči tvoje moj su dan, kosa tvoja moj je san!" Taj prvi pokušaj nije donio rezultata, jer me dotična gospođica glatko odbila. Poslije je bilo dosta drugih djevojčica, djevojaka i žena, ali sam ih lakše hvatao na neliterarne štosove. U početku sam dosta čitao skandinavske pisce kao što su Hamsun, Martinson, Laxness, Johansson, Ibsen (i gotovo sve ostale koji su se mogli pronaći u prijevodima), potom srpske prozaike Crnjanskog, Pekića, Kiša, naravno hrvatske klasike Krležu, Marinkovića i Novaka, potom Rushdieja, Marqueza (i Južnoamerikance općenito), a cijenim i držim važnim proze Mirka Kovača i Jevrema Brkovića, posebno njegov roman “Monigreni”. To su imena kojih se u prvi mah mogu sjetiti, a vjerojatno bi svaka buduća rekonstrukcija književnih uzora izgledala drugačije.

Dobro se sjećam prvih objavljenih priča u književnim časopisima, mada sam prije toga već objavljivao u novinama unutar rubrika kulture. Bili su to časopisi "Plima" i "Quorum".

R.O.: Prvu samostalnu knjigu Georginine suze objavio si 1997., a zadnju, Tkači snova 1999., to ti je ujedno i druga zbirka kratkih priča. U međuvremenu objavio si i knjigu poezije. Smatraju te mladim piscem, da li se slažeš s tim?

R.M.: Put do prve knjige je mukotrpan, a poslije sve ide svojim tijekom. Objavljivao sam godinama po časopisima i novinama i nisam ozbiljno razmišljao o vlastitoj knjizi. Tek je negdje u jesen 1996. (zahvaljujući uredniku Quoruma Miroslavu Mićanoviću, koje me je ohrabrio rekavši: "Vrijeme je za tvoju knjigu!") kod mene sazrela ideja o ukoričenju vlastitih priča. "Georginine suze" izašle su u proljeće 1997. i odlično prošle kod čitatelja i kritičara. Osobno smatram čovjeka u tridesetima piscem srednjih godina. No, kako u Hrvatskoj sada stvari stoje, formalno su mladi pisci do tridesetipete (dakle, još sam jednu godinu mlad!), potom su u srednjim godinama do šezdesete, da bi poslije toga bili zreli pisci. Uvjetno mogu prihvatiti da sam mladi pisac, ako se pod time podrazumijeva da sam u ranim tridesetima, perspektivan i imam tek dvije knjige proze.

R.O.: Kakvu ulogu igra po tebi Quorum u hrvatskim književnim tokovima, šta znače njegove „generacije” na domaćem polju, koliko sebe smatraš quorumovcem?

R.M.: "Quorum" je časopis koji traje. Godinama je uspio zadržati visoku razinu kvalitete, aktualnost, otkrivati stalno nova literarna imena, grafički ga opremaju ponajbolji likovni umjetnici i dizajneri, sadrži zavidnu količinu odličnih prijevoda, otvorenog je i sublimirajućeg koncepta...

Generacija, to je teško pitanje. Svaka kritika radi nekakva generacijska svrstavanja i koncepte, no držim da je to posve irelevantno. Postoji također i podjela koja se oslanja na časopise oko kojih su se autori pojavili i djelovali. Ja sam proglašen drugom generacijom quorumovaca. "Quorum" je dovoljno širok i otvoren da upija najrazličitije poetike, bez obzira na godine i "generaciju". Za mene osobno, čudno je da mnogi u nekoj generaciji imaju istu/sličnu poetiku ili da se trude pisati "generacijski" (povratna veza literatura-kritika-literatura). To bih prije svrstao u sferu zanatstva, negoli slobodnog, umjetničkog izražavanja. Kao da su svi zaboravili riječi Mao Ce Tunga: "Neka cvjeta tisuću cvjetova kulture!". (Ovaj Mao Ce Tung nije "onaj" Mao Ce Tung; živi u Zagrebu i kuhar je u kineskom restoranu nedaleko od moga stana, no zna recitirati i parafrazirati sve stihove mnogo poznatijeg imenjaka i prezimenjaka dok poslužuje tofu s bambusom i gljivama!)

Dakle, po meni (i Maou) svatko bi trebao tražiti svoj put u literaturi. Od mlađih ("generacijskih") proznih autora blisko mi je ono što rade primjerice Zoran Ferić, Miroslav Kiš i Boris Perić, s kojima sam uostalom i uspio objaviti zajedničku knjigu priča “Quattro stagioni”. A od pjesnika posebno cijenim Damira Šodana, te Delimira Rešickog.

O.R.:. Spomenuo si zajedničku knjigu Quattro stagioni, kako se to dogodilo da zajedno izdate jednu knjigu, čija je bila ideja, izbor pisaca?

R.M.: Sva četvorica autora znali smo se osobno iz faze prije nego smo počeli objavljivati, zapravo iz vremena našeg studiranja na Filozofskom fakultetu prije nekih desetak godina. Kad smo intenzivnije uronili u književnost, jasno je da smo čitali jedni druge, družili se i uživali u tekstovima ostalih (toj pomaknutosti od očekivanog i "normale"). Mislim da je svaki od nas ponaosob unio neke nove i drugačije poglede na književnost 90-ih u Hrvatskoj. Osim priča koje smo birali jedan drugome, zanimljivo je bilo i druženje za vrijeme stvaranja knjige, a zajednička bilješka o piscima mogla bi glasiti: rođeni 60-ih, trojica u Zagrebu, jedan u Varaždinu, ukupno diplomirali 9 studijskih grupa (a još neke studirali) od toga trojica i filozofiju, trojica objavili 10 knjiga, a jedan još čeka prvijenac. Ideja je došla tijekom jednog razgovora o književnosti Ferića i mene, a kasnije smo pričali o izboru autora. Kiš i Perić su spremno dočekali ideju, tako da smatram jednakim doprinos sve četvorice autora.

R.O.: Spomenuo si da je svako od vas naosob uneo neke nove i drugačije poglede na književnost 90-tih u Hrvatskoj. Zar to nije neka vrsta generacijskog zvuka?

R.M.: Ha, ha, ja bih rado zadržao svoje mišljenje i rekao da je to sličan poetički zvuk ili poetički duh.

R.O.: Opiši molim te u čemu se sastoji taj slični poetički duh vas trojice!

R. M.: Zajednička poetika je za mene prije svega zajednički osjećaj i doživljaj svijeta. Tehnike pisanja, način izlaganja i vođenja priče, kao i sama njena forma, vanjske su manifestacije onog dubljeg sloja zbog kojeg (upotrijebit ću filozofski termin) prijanjamo, odnosno sljubljujemo se s nekom poetikom, odnosno tekstom općenito. Ljepota je književnog stvaralaštva da ono nije atletska utrka, dakle nije taj tip takmičenja u kojem se može reći: ovaj je prvi, ovaj drugi, ovaj treći na temelju egzaktnih kriterija, recimo štoperice. U književnosti svatko trči na svoj način, bitan je stil i originalnost, a ne vrijeme. Ako ti je blizak način na koji se netko bavi porađanjem (opet Sokrat! majeutika) tekstova koji naravno naizgled ne mora biti jednak tvome, ali nosi onu duhovnu vezu, to je recimo zajednička poetika.

R.O.: Kako objašnjavaš to što u tvojoj prozi "svete" literarne teme bivaju izmešane u "profanom" kontekstu, da li se radi samo o igri?

R.M.: Igra! Mislim da je igra ključna riječ! DA BISMO SE OZBILJNO BAVILI, TREBA SE IGRATI reče Anaharsid, skitski mudrac iz 6. st. pr. Krista u »Nikomahovoj etici«. Mislim da u današnje vrijeme ništa ne smije biti sveto (osim ljudskog života) na starinski, crkveno-propovjednički način, koji je potpuno anakron, a da bismo morali imati nekakav respekt prema "svetim" literarnim temama. Pogledaj politiku, moralne autoritete (postoji li to uopće?), ratove, svoju ulicu. Entropija vlada svijetom. O čemu mi pričamo? Igra u literaturi je moj oblik kritike svijeta, dovođenja u pitanje onog o čemu već drugi imaju ukalupljeno mišljenje.

R.O.:U novelama Trinaesta reinkarnacija i Kronika nemirnog sna pojavljuju se pitanja indijske filozofije, i sve to u “postmodernom kaputu“: priči. Da li se može uspostaviti neka paralela između spomenutih kultura, ili sve to radiš isključivo zbog svoje konceptualne igre sa vremenom i prostorom?

R. M.: Reinkarnacije su slatka duhovna ekstenzija čovjeka koji je svjestan svoje vremensko-prostorne ograničenosti. U priči „Trinaesta reinkarnacija“ ima dosta poigravanja simbolima, počevši od naslova, koji kazuje da je to upravo trinaesta, dakle, nesretna reinkarnacija. Ona glasi: „Ja sam Robert Mlinarec i navodno sam trinaesta reinkarnacija nekog indijskog prosjaka.“ Slijed utjelovljenja iz reinkarnacije u reinkarnaciju zapravo je zahvalna struktura za proznu obradu, rekao bih dobar okvir-dosjetka oko kojeg slažem fragmente priče u kojoj žeim biti svugdje i u svakom momentu. Hare Krišna? Hare, hare, dajte pare! Rama, rama, prosimo bez srama!

R.O.: Da li ti je važna struktura u priči? Kako u tome shvataš karakterizaciju likova?

R. M.: Vjerujem u dobro strukturiranu priču i usputnu, recimo čak površnu, karakterizaciju likova. Trenutno tako i pišem, no to ne znači da će tako uvijek biti. No, držim da je važno imati strukturu. Bez nje ne postoji priča. Strukturom se možemo igrati, eksperimentirati, razbijati je, izokretati... ali ako je nema, imamo tek "nakupinu rečenica".

R.O.: Da li se u pričama Partija bridža i Zagreb? Samo još jedan od gradova… suvremenici karakteriziraju kao stereotipni literarni YUnaci?

R. M.: “Zagreb? Samo još jedan od gradova...” i “Partija bridža” dvije su priče u kojima sam se poigrao "sa živima i mrtvima", točnije živim i mrtvim piscima. U “Partiji bridža”, smještenoj u neodređeni prostor i vrijeme, gdje sam i sam "odavno pokojan i spokojan" kibiciram za stolom dok kartaju četiri svjetski poznata književnika: Hamsun, Kiš, Marquez i Rushdie. Ne bih uvaženu gospodu pisce nazivao stereotipovima, već prije mojim projekcijama njih, naravno, onako kako ih zamišljam prema njihovim literarnim djelima i biografijama. “Zagreb? Samo još jedan od gradova...” ponešto je drugačije intonirana, u gradskom slengu, priča s ulice, samoironična. Želio sam trajno zadržati (ili bolje: u tekst pretočiti!) doživljaje tijekom jednog besciljnog proljetnog dana. Suvremenici koji se spominju u priči daju i dodatnu, dokumentarnu dimenziju tom tekstu.

R.O.: Zar ti ne smeta što se i ti šepuriš sa reciklažom?

R. M.: Reciklaža je trend u svijetu. Fatalistički zvuči da je ionako sve već viđeno, sve napisano, sve pročitano... čovjek se zapita čemu raditi 134-tu varijaciju iste teme. No, kad pišem, ja drugačijim, vlastitim rečenicama stvaram i proživljavam novi smisao. Zato mislim da pisanje (još) ima smisla. Poput stalno novog smisla improvizacije u jazzu...

R.O.: Bavio si se i prevodom baskijske poezije, kako si stigao do te kulture?

R.M.: Formalno sam završio, između ostalog, i studij etnologije i mislim da imam ugrađen osjećaj za različitosti kultura. Bavio sam se mišlju da radim magisterij na temu baskijskog identiteta, tako da sam pet-šest puta studijski boravio u tom dijelu Pirinejskog poluotoka. Nešto sam malo učio baskijski, ali to je vrlo neobičan jezik kojeg zna svega 25% Baska, a tih cca 300.000 govornika raspoređeno je na deset dijalekata i službeni baskijski. Naime, Franco je u Španjolskoj (Baski su redom bili republikanci u Španjolskom građanskom ratu) zabranio baskijski jezik u javnoj upotrebi. Tek od kraja sedamdesetih, poslije Francove smrti, ponovo se uvodi baskijski u škole, institucije, javni život. (Postoje čitave generacije Baska koje znaju tek nekoliko riječi maternjeg jezika.) Moj izlet u prevođenje baskijskih pjesnika bio je iniciran njihovom kvalitetom postmodernog izričaja, a radio sam uz pomoć španjolskog prijevoda i baskijskog originala, jer baskijski ne poznajem dovoljno. No, ipak sam uspio naučiti da se množina tvori jednako kao i u mađarskom jeziku, dodavanjem -k na kraju!

R.O.: Kakvi su baskijski kurtoni?

R. M.: Ne znam, i inače ih ne koristim, jer me žuljaju. Znam jedino da nikada neću zaboraviti kosu i oči vatrene Andaluzijke i da ne postoji priča koju sam lakše napisao od "Baskijski dani, andaluzijske noći". Nastala je u jednom dahu, bez ikakvih naknadnih dorađivanja. Jednostavno.

R.O.: Podnaslov knjige Tkača snova je: Stare i nove priče. U čemu su stare stare priče, a u čemu su nove nove? Da li si obnovio ili si samo nastavio prethodnu poetiku? U čemu se sastoji taj poetički feeling?

R. M.: Mislim da sam otišao korak dalje unutar iste poetike. "I" je ovdje veznik, koji odmah, i prije početka čitanja, naglašava jedinstvo starog i novog, mislim tu prije svega na motivsko-tematski sklop. Moje lutanje po prostorima i vremenima nije nasumično, ono je dio mog svjetonazora i interesa kao mojih internih kategorija, što rezultira poetikom koja se ozbiljuje u tekstu. Teme iz prošlosti jednako me intrigiraju kao i one iz sadašnjosti i budućnosti, a "staro" i "novo" okvir je za jedno te isto.

R.O.: Na koricama imaš i jedan citat Jovana Nikolića: Grad bez glazbe je mrtav grad. Postoji li idealan grad sa glazbom, postoji li idealna država?

R. M.: Nema idealne države, nema idealnog grada, no lijepo je spekulirati o stvarima kakve bi mogle biti. Davno sam shvatio da su sve utopije (ako hoćeš od Morusa i Campanelle pa do konkretnih socijalizama/komunizama) pale zbog prirode ljudskog karaktera u zajednici. Idealna, ili bolje reći idilična, može biti mikro-sredina u kojoj se ljudi razumiju: uredništvo, sportski klub ili tako nešto. Citat iz pjesme (koja je izvorno napisana na ciganskom) Jovana Nikolića jedan je od stihova koji me dugo prati: mislim da bez ritma i glazbe nema života, ni doslovno, ni u prenesenom značenju.

R.O.: U saglasnošću sa gore pomenutim kakva osećanja gajiš prema svom rodnom gradu, Zagrebu?

R. M.: Zagreb je grad u kojem sam rođen. Nekada ga nisam volio ili sam u najmanju ruku prema njemu gajio proturječne osjećaje. No što sam stariji, znači mi sve više.

R.O.: U tvojim tekstovima često spominješ Budimpeštu.

R. M.: Budimpešta je grad u kojem bih volio proživjeti bar nekoliko godina: kulturan, dovoljno velik, srednjoeuropski i dovoljno blizu Hrvatske (za slučaj da me shrva nostalgija za domovinom!). Smjestio sam neke događaje mog budućeg romana koji se bavi Austro-Ugarskom na svjež (nadam se!), ludistički, postmoderan način u Budim. A Mađarice (uzdah)...

R.O.: U pesmi Ideali, ideali se poistovećuju sa ideologijom. Zar nisu u tvojim pričama san i putovanje isto nekakva vrsta ideala, pa tako i ideologija?

R.M.: Ideali i ideologija, naravno, strogo teorijski gledano, nisu i ne mogu biti isto. Ideali su, bez sumnje, ono čisto, mišljeno, ono čemu se teži u duhu. Još za studija filozofije mučio me problem gdje je granica između ideala i ideologije, odnosno gdje jedno završava, a počinje drugo? Stigao sam do slijedećeg odgovora: U trenutku kada želimo “živjeti” svoje ideale oni postaju i ideologija. Točno je tvoje zapažanje da poistovjećujem ideale i ideologiju u toj pjesmi.

Nisam razmišljao o snu i putovanju kao o idealima/ideologiji, to su trenutno moje opsesivne teme. U svakom slučaju, zanimljivo pitanje na koje ću ti jednom odgovoriti.

R.O.: Da li se još oseća u hrvatskom duhovnom životu onaj preratni jugoslovenski multikulturalizam? U kom pravcu se kreće po tom pitanju mlada hrvatska scena?

R. M.: Multikulturalizam? Prvo je pitanje je li istinskog multikulturalizma u Jugoslaviji uopće bilo? Ne mogu objektivno odgovoriti na to pitanje. Meni se čini da ga nije bilo, jer da ga je bilo, rata ne bi bilo. Multikulturalizam podrazumijeva uvažavanje drugoga, njegovih običaja, jezika. Sjećam se zgoda iz jugoslavenske vojske sredinom osamdesetih. Službeni jezik bio je srpsko-hrvatski što znači uglavnom srpski, a u spavaonici se govorilo i albanski i mađarski i slovenski, na što oficiri nisu gledali s odobravanjem. Jer, u glavama tih polupismenih vojničina, oduvijek je postojala zavjera

protiv Jugoslavije, "neprijatelj nikada ne spava" bila je parola u prostorijama veze. Čim je netko govorio drugim jezikom od propisanog gledalo ga se s podozrenjem, jer "ako ga ne razumijem, on sigurno nešto sprema protiv mene". Čak i makedonski (cijela ova priča odigravala se u Makedoniji) je bio nepoželjan unutar kasarne. Ta looserska vojska bila je za mene ogledalo odnosa u bolesnom društvu. Ja ne bih nazvao multikulturalizmom osobne kontakte pojedinaca ili intelektualne elite; multikulturalizam je i u svijetu više apstrakcija kojoj se teži, nego konkretno stanje na terenu (uzmimo samo primjere Španjolske, Belgije, Sj. Irske, USA, Francuske, da ne spominjemo balkansko susjedstvo!). Prije devedesetprve i rata postojala je razmjena (i) kulturnih dobara unutar Jugoslavije. Generacije koje su se školovale prije tog vremena dolazile su u doticaj s knjigama, novinama, idejama, no i tada se sve završavalo uglavnom na Zagrebu i Beogradu, te Sarajevu i Novom Sadu. ("Manjiski" narodi oduvijek su bili u "drugom planu", zbog nepoznavanja njihova jezika i dodatnog prevođenja.) Osobno sam pratio nekadašnju srpsku proznu produkciju, koja je tada, po mom mišljenju, bila uglavnom superiorna hrvatskoj. Rat je zaustavio protok ideja, s istoka su nam uglavnom dolazile bombe i avioni, tako da nije postojala ni želja ni volja za "jugoslavenskim idejama" i "kulturnim prostorom". Posljednje dvije-tri godine pojavilo se nešto srpskih knjiga privatnim kanalima u Hrvatskoj, ljudi su pročitali i tu je sve stalo. Dojam je da se srpska proza prilično srozala, uz rijetke iznimke (David, donekle Basara), ili je ne poznajemo dovoljno. Jedini "kulturni" proizvod koji je uvijek dobro prolazio u Hrvatskoj i koji je stalno prisutan je srpski film, ali mislim da komedije nisu dovoljne da se stvori ideja multikulturalizma. Hrvatska mlada proza (ako tu računamo one do trideset i neke godine) okrenuta je uglavnom svojim temama, urbanim, morbidnim, underground, a ishodište se nalazi u domaćoj stvarnosti i (ne)prilikama, te u britanskoj novoj sceni (primjerice, Kureishi). Ne bih rekao da se osjećaju u pisanju bilo kakvi tragovi jugo-"multikulturalizma", iako je moja generacija živjela do dvadeset i neke u toj zemlji i ima specifična iskustva. A svako je iskustvo dragocjeno ako preživiš!

R.O.: Kod tvojih priča nema nikakvog balkansko-ratnog diskursa. Je li to svesno tematsko određenje ili ne?

R. M.: Ako ne voliš rat i od njega bježiš, zašto o njemu pisati? Imam vrlo određeno iskustvo i poglede vezane uz rat. Ne želim biti pisac mraka, sve te priče su stravične. Dovoljno je da sam izgubio prijatelje i godine postavljajući si bespredmetna pitanja dok je on trajao.

R.O.: Da li si u kontaktu sa južnoslavenskim piscima van Hrvatske?

R. M.: Jesam. Prvenstveno s piscima iz Bosne i Hercegovine, točnije Mostara i Sarajeva. U Mostaru postoji časopis za urbane spavače “Kolaps” kojeg uređuje mlada i perspektivna ekipa (Nedim Ćišić, Meša Begić, Marko Tomaš) neopterećena akademizmom i s mnogo literarne mašte. Njihov časopis iz broja u broj dobiva na zrelosti i sadržajnosti i sigurno će u budućnosti biti nezaobilazan u tamošnjoj literarnoj produkciji. Tu su svakako i Dragan Šimović te Miro Petrović, poznati BiH književnici, također stanovnici Mostara.

R.O.: Ima li zajedničke tačke između Danilo Kišovog “outsiderizma” i Tvoje koncepcije sna/putovanja?

R. M.: Volim putovati. Znatniji dio našeg kontinenta obišao sam vlakovima. Kolodvori, kuće i odmorišta vlakova, nezaobilazni su dio putovanja. Jedan ciklus mojih proza tematski se bavi upravo fenomenom kolodvora, stanica, putnika, prolaznika, stranaca, mijenjanja krajolika, kako materijalnih, tako i duhovnih... “Uvod u kolodvorske priče” tek su naznake i prednacrti jedne veće cjeline (“Kolodvorske priče”).

Outsiderizam? Pa, svaki pisac bi trebao moći biti "po strani" i "iznad stvari", "promatrač i komentator" ukoliko želi stvarati literaturu. Već samim time što je pisac, on je nominalno "s one strane", ako ničeg drugog, onda barem teksta. Mislim da je biti outsider prednost.

R.O.: Da li se spremaš za svoj "prvi roman"?

R. M.: Završavam knjigu kratkih priča i radim na romanu „Smrt u Švedskoj“ (radni naslov). Pisanje romana zahtijeva drugi tip discipline i koncentracije od pisanja kratkih priča. Priču napišem gotovo uvijek brzo i lako. Neko vrijeme razmišljam o njoj, eventualno skiciram neka karakteristična mjesta ili koju intrigantnu rečenicu, preokret, a potom, kad mi stvar sazrije u glavi, u nekoliko sati je pretačem u rukopis, gotovo djelo. Život u velikom gradu zahtijeva žestoki tempo, a pisati roman noću poslije cjelodnevne zaokupljenosti stvarima od kojih se preživljava nije jednostavno. Za roman je potreban kontinuitet, pisanje iz dana u dan, neprekidanje niti... u suprotnom, to ide mnogo sporije. Za sada, roman pišem na mahove, u rijetkim trenucima tišine, dok grad spava.

R.O.: Neke tvoje priče su već prevedene, a neke su u toku, šta ti znači objavljivanje na stranim jezicima?

R. M.: Mnogo. Svaki je prijevod novo testiranje univerzalnosti vlastitih ideja, pred čitateljima koji dolaze iz drugog kulturnog, socijalnog, literarnog i bilo kojeg drugog konteksta. Prijevod je zapravo nova knjiga, a autora kopka (osim ako ne mrzi vlastito djelo!) kako to što radi doživljavaju stranci: Nijemci, Mađari, Englezi, Amerikanci, Slovaci... Trudim se da moje priče funkcioniraju na barem tri do četiri razine, tako da mogu biti različito prihvaćene i različito shvaćene ovisno o predznanjima i obrazovanosti čitatelja. Postoji transparentni sloj, priča sama, temeljna struktura, te dva do tri nadsloja (superstratusa, rekli bi arheolozi) koje je moguće toliko uspješno "odgonetnuti" koliko čitatelj ima znanja. Ovo je vrlo zanimljivo kad se priča transponira u drugi kontekst. Primjerice, zagrebačke priče u kojima je za atmosferu vrlo važno što se i kako spominje u dijalozima (mjesta u gradu, poznati likovi iz stvarnog života) zbog konotacija hrvatskih čitatelja, funkcioniraju na temeljnoj razini kao zanimljive priče i u prijevodima, a u zamjenu za izgubljeni hrvatski kontekst, u "strani/prevedeni" sloj ulaze, primjerice, očekivanja i zamišljanja prevoditelja o Zagrebu iz njegovih predodžbi. Po dosadašnjih spoznajama o prijemu mojih kratkih priča na stranim jezicima, vrlo sam zadovoljan...

R.O.: Da li bi te zadovoljilo da se čovečanstvo na tebe seća kao na jedinog hrvatskog pisca nobelovca?

R. M.: Što? Da uzmem lovu od čovjeka koji je izumio dinamit!? Pa dobro, već odavno sanjam o ugodnom stanu u Budimpešti na Rozsadombu, naravno s pogledom na Dunav i parlament. A ostalo bi valjda nešto i za ljetovanje...

R.O.: Zar ti još nije dosta ove inter youhe?

R. M.: Uh, je! Moja samosvijest i temeljno pitanje literature sežu u moju šestu-sedmu godinu života kada sam se upitao: "Zašto se rađamo kad ionako svi moramo umrijeti?!"

R.O.: O.K., svršimo onda. Hvala na razgovoru i na međunarodnoj saradnji.

R. M.: Nema na čemu! Ovo je tek početak našeg prijateljstva.

Razgovor vodio: Orcsik Roland®

Tekst preuzet iz mađarskog časopisa: Fosszília, 2000/2., Segedin.