OMLADINSKA LJUBAVNA ŠTAMPA

 

“Narod koji ima takvu budućnost ne treba da brine za svoju omladinu!” govorio bi proročanski Josip Broz primajući štafetu ili mašući rukom kada je 70-tih godina pozdravljao građane što kliču na slavnim godišnjicama Revolucije. A narod je upijao njegove izreke i proročanski dar.  Ukoliko danas u štampi postoje drugačije varijante ove sentence, to je samo zato što su predsjednikovi biografi ili nadobudni novinari slobodno tumačili Titove riječi dodvoravajući se kominternijanskom staležu na vlasti ili, pak, gore pomenutom narodu. Jer narod je iz davnina značio sigurno utočište za pisce pred mrakom zaborava.

Ali gdje je tu omladina? Da li je tema o kojoj bi se imalo što reći: budućnost omladine u prostoru nepouzdane štampe, gdje svako piskaralo, još od egipatskog doba (kad su pisari bili moćni i sveti ljudi) može da ostavi istorijski trag? Tvrdimo: pismo je trag koji ne laže. Čak i kad potrošač papira nemilice “istresa buhe” koje treba da “izgrizu” časnu istinu, tekst, naivno i glupo kao Trojanova ledina, iznjedri biljčicu zove koja miriše i svira pjesmu rugalicu. Ili je tema, suprotno tome: budućnost naroda koji upija izreke i predsjednikov proročanski dar? Naroda koji ne sluša govor biljaka i ne vjeruje vlastitim ušima.

U kakvom su odnosu omladina i narod? “Vi ćete biti kako ja, a ja ne mogu biti kako vi!”[1] Kaže glas iz davnina, kad je i narod bio još u pelenama. Kad omladine u današnjem smislu nije ni bilo. Tada se čovjek rađao star i mudar, poslušan Bogu i vlasti. Mlađi članovi društva nisu pisali, čuvali su ovce i dobijali batine, jer je istinu trebalo učiti napamet. Knjige su bile malobrojne i nedostupne, ali istina svima poznata i jasna. Mladi su trčkarali po planinama i lugovima misleći da bezbrižno pripadaju izabranom narodu koji slijedi autentičan božanski glas. Ali ko je ikada dobro učio čuvajući ovce?

 Danas pisci poletarci pišu erotske romane i pjevaju urbane lirske pjesme. Romantiku seoskih predjela zamijenio je miris marihuane i benzina, a bratsku ljubav i sestrinsko milosrđe dim zapaljene trave sa srušenog ognjišta. Dakle: šapuću li ljubavnici u ovom dobu mržnje i barutnog praha nježne, ali već potrošene riječi? Da li se, nakon bosanske agonije i eksodusa, “izudarano srce čovjeka sprema da umre,”[2] ili razgrće pepeo da kao feniks opet cvrkuće o neizbježnoj ljubavi? Jesu li mlađahni vitezovi pera poslije Daytona uzalud lomili papirna koplja, mačeve i buzdovane, ili će haljina od brokata i svile iza krvavog rata konačno biti strgnuta kao zavjesa što skriva katanac i ključ za pojas nevinosti?

 

                                          “Moje glupavo srce

                                            još uvijek pokušava

                                           da obgrli čitav svijet

                                           tvojim rukama.”[3]

 

Ovaj citat iz pjesme “neizlječivog” Mehmeda Begića pruža nam nadu da omladina još sagorjeva u naporu da dopre do vlastitog srca, jetre i sexualnih organa. Da nisu prevareni iluzijama izvan duše i tijela. Na primjer: idealna fotelja u kabinetu gdje sjedi uspješan primjerak čovječijeg roda. Temeljna postavka lirike: da se može promijeniti jezik, običaji, shvatanja, uloge zaljubljenih u tipologiji odnosa, čak i osjećanja, ali da pjesma jeste autentičan izraz - ni ovdje nije izgubila na snazi. Zaista, srce je detronizirano sa pijedestala poezije odavno već, i autor neće uzviknuti:

 

                                          “Srce moje, srce ludo,

                                           ubio te živi grom!”

 

kako je zaneseno pjevao Laza Kostić, pjesnik srpskog romantizma. Begićevo srce je “glupavo”, ne samo zato što se mladi pjesnik “brani” od ljubavi (to je autentična, tradicionalno lirska i vjerodostojna poza), već i zato što je ovaj urbani senzibilitet izražen u slangu. “Glupavo” je sve ono što nije “cool” i što nije prihvatilo image zakona “betonske džungle”. Tako i srce. Personificirano i hiperbolizirano htjelo bi da “obgrli čitav svijet”,  jer ljubav je jaka i nesebična. A ruke još jedne dvadesetogodišnje princeze obavijaju se oko toga svijeta, na kraju drugog milenija, kao milion puta prije. Izvanredno je što nije jasno: je li to častoljubiva dama koja žudi za blagodetima taštine, ili skromna Pepeljuga kojoj princ poezije nudi bjelosvjetska dobra za njenu nevinost. U oba puta rezultat će biti isti – i to je dobro – “grijeh”  ljubavi i strasti obmanuće “čednost” i uzdići je na viši nivo iskustvene zrelosti. Kao po prirodnom receptu iz raja: Adamu jabuka, a Evi smokvin list.

Ritmički tok rečnica kod Begića je prozni, banalno jednostavan kao površan iskaz na ulici, ili narudžba pića u cafeu. Takva muzička skromnost, odlika je nepretenciozne pozije, asfaltne poezije, postratne, koja je melodiozno suha kao gomila cigle, kao hrpa prašine. “Suha” je čak i kad pjeva o ljubavi. Kakav to spektakl i kakav sjaj može da očekuje srce mladog pjesnika iz Mostara 1999. godine, čak iako je zaljubljen? Mora li on izgraditi svijet iz početka da bi svijetu mogao vjerovati?

A sada prislušnimo kako dame ćaskaju o ljubavi:

 

“Sanja M. se istopila u naslonjaču. Marija D. se valjala u neraspremljenom krevetu.

-          Ne mogu vjerovati da je ona pizda samo tako nestala.

-          Možda ima drugu. Jesi li kada pomislila da ima drugu? Ili druge?

-          Ne vjerujem. Znaš kakav je. Nije hladan kao židovska mlada na medenom mjesecu, ali nije ni…

-          Možda je perverzan? Možda ga privlače žene s drvenom nogom, a nema hrabrosti da ti to prizna. Mislim, nema hrabrosti da ti otvoreno kaže da odrežeš jednu nogu?

-          Perverzan je. To stoji. Ali njegova se perverznost sastoji u tome da radi stvari koje mene izluđuju.

-          Kao?

-          Ne spušta dasku. Baca opuške u čaše. Čita dok jede. Neodgovoran je. Kasni na dogovore. Nestane prije nego se probudim.”[4]

 

Ovaj prozni odlomak citat je iz šire književne cjeline, krhotina što prikazuje tipsku situaciju gdje najintimnije prijateljice ogovaraju ljubavnika jedne od njih. Ovdje je fraza pripovjedačko sredstvo, autentičan govor likova. Izjava: “židovska mlada na medenom mjesecu” spada u etno-književni stil fraziranja gdje nacionalni kvaliteti nemaju nužno psihološke posljedice po člana zajednice (zato što govor likova nije ispolitiziran). Autor odlomka, Krešimir Pintarić, koristi se tom frazom da bi likovima dao prepoznatljiv stav i ton bahatosti i povjerenja u intimnom razgovoru. Fraza je i ponašanje ljubavnika koji prkosno “ne spušta dasku”, “baca opuške” i “čita dok jede”. Odnos je prikazan kao površan u stereotipu velegradske ispraznosti (biti “cool” po svaku cijenu). Ali dinamika i atraktivnost rastu uvođenjem motiva perverzije. Snažan crni humor sadrži se u mogućnosti da perverznjaka “privlače žene s drvenom nogom”, ali nema hrabrosti da dragu nagovori na amputaciju. Taj detalj i daje živost dijalogu jer invencijom nadilazi do tada upotrebljeni govorni niz.

Posebnu pažnju privlači izraz “pizda”. Izgovorena ženskim usnama ta riječ dobija izuzetnu težinu jer gospođice preuzimaju terminologiju kojom muškarci, inače, etiketiraju nedostojne pripadnike macho-legije. Redukujući monumentalnost falusa u karakternu crticu fiziologija genitalija estetički potvrđuje bisexualnost teksta i muški strah od kastracije kako bi, značajno, iza brade, cigare i prodornog pogleda zaključio Sigmund Freud. Jer Pintarićevi likovi su razmaženi i svojeglavi. Bahatost, toliko tipična za quasi-urbani senzibilitet, prirođena je kao stav u ponašanju i prijateljicama i odsutnom ljubavniku. Njima je bahatost bazično osjećanje kao potreba za dominacijom u očuvanju (krhkog) identiteta i samobitnosti. Pintarić nenametljivo kritikuje: nastavak dijaloga u daljem toku teksta nedvosmisleno otkriva da povod razgovora nije nikakava drama (nezadovoljna Marija neće ostaviti šmokljana), već najobičniji trač.

Jezik je precizan i pročišćen, kakav u prozi neposredno razvija scenski ambijent. Samo na mjestu: “Neodgovoran je. Kasni na dogovore,”  i na mjestu: “…da ima drugu? Ili druge?” pokazuje se odstupanje i stilska neravnoteža. Ponavljanje (neodgovoran  –  kasni na dogovore…) u oba slučaja nije ritmički funkcionalno, ali predstavlja dosljedno prenesen lokalni “slang” što dijalogu poveća autentičnost.

Tužno je da oba citirana autora iznose skepsu prema mogućnosti “velike i vrijedne”  ljubavi. Begić to čini u rezignaciji i nostalgiji, a Pintarić na satiričan i crnohumoran način. Vrlo je plodotvorna posljedica u vrednovanju njihovog teksta odsustvo patosa i euforije, ali nedostatak radosti i nesputanog erosa (u ljubavnoj temi) prevazilazi generacijski problem ovih autora.

                         

                             “Gledaš me nedužno

                              Gledaš me kao novorođenče

                              u kojem je Antihrist

                              Gledaš me

                              Kao kaluđer kao kurva

                              Kao Bog

                              Gledaš me i

                              zavlačiš ruke u zemlju

 

                              Jedem te žudno

                              Kao da gutam nebo

                              I tvoje kosti mi zapinju za zube

                              Oči su ukusne

                              Mesa ima dovoljno

                              A glad neutaživa

                              Mašem tvojom rukom

                              Istrgnutom iz ramena

                              Grizem prst po prst

 

                              Najslađe za kraj

                              Bijesno ujedam svoju djecu

                              kada se približe

                              Ovo je samo moja gozba

                              Sama ću te proždrijeti”[5]

 

Riječi su napisane rukom ljupke Aleksandre Čvorović (Banjaluka, uzdah momaka), a ne muškim spisateljskim umišljajem u psihologiju suprotnog pola. Zato, valjda, ovako žestok amazonski bijes. Surovost bogomoljke, nemilosrdnost Medeje i kanibalski poriv afričke princeze jesu nedvosmisleni dokazi prave ljubavi. Ali takvu strast i takvu prisutnost sexa u exploziji nasilja muškarci, uglavnom, ne očekuju. Ni u najstrašnijem snu. Zar ona nježna pjesnikinja, našminkana i dotjerana kao madame Shanell da se pretvori u “proždrljivu zvijer”? Takvih žena se muškarci plaše (a priželjkuju ih), jer u svakom patrijarhalnom tiraninu skriva se podatni papučić spreman da zauvijek podlegne čarima “slabije” polovine čovječanstva. Fatalna privlačnost Erosa i Tanathosa u liku moderne Afrodite, zar je to budućnost ljubavi?

Muškarci su, izgleda, umorni od pisanja i rata. Od stvarne i virtuelne kasapnice. Umorni od prinude da na stranicama istorije i literature vode glavnu riječ. Ogrezli u rezignaciju, ironiju i skepsu muški majstori pera mlade generacije više su svjedoci razorene stvarnosti, nego vizionari (ljubavne) sutrašnjice. Uostalom, zar se na svijetu i ne rađa više žena, ne samo zato što muškarci ginu od karijere ili metka. 

“Pravila privlačnosti” i “Manje od nule” dva su romana Amerikanca Bret Easton Ellisa, objavljena 1985. i 1987. godine. Postinformatička i postvijetnamska Amerika ne može se izravno povezati s balkanskim primjerima. Ali gorčina “yuppie” hronike o životu bogatih i “praznih” likova vapi za autentičnom emocijom u blaziranom beznađu luxusa. Generacija se može “izgubiti” u preobilju života jednako kao u preobilju smrti. I, proizašlo iz “Duha vremena”, gdje je o tehnologijama pisao Edgar Morin, slijedi pitanje: kakva je razlika između promašenosti u ratu i miru, ili u bogatstvu i bijedi?

Moderni senzibilitet “instant” generacije ovaplotio se u “fast love” scenografiji koja se malo razlikuje od “fast food” manira na pločniku megalopolisa. Odnosi među polovima pokažu na moment naglasak novorođene ženske agresivnosti i pasivnije uloge muškog segmenta populacije, ali to nije bitno nov kvalitet, jer slične scene vidjesmo još i kod Boccaccia gdje su likovi zrelih žena raskalašniji od muškaraca.

 

                           Petnaest razloga zašto je pivo bolje od žene

 

1.        Pivo ne postaje ljubomorno kad posegneš za drugim.

2.        Kad god pođeš u bar, znaš da ćeš si pribaviti pivo.

3.        Pivo se ne uzruja kad dođeš kući i mirišeš na pivo.

4.        Pivo ne moraš izvoditi u skupe restorane.

5.        Kad god ga saliješ kako treba, s glavom ti je sve u redu.

6.        Mahmurluci prođu.

7.        Kad završiš s pivom, boca još uvijek vrijedi 5 centi.

8.        Pivo ne moraš prati da bi bilo ukusno.

9.        Pivo uvijek ulazi glatko.

10.    Pivo možeš dijeliti sa svojim prijateljima.

11.    Pivo je uvijek vlažno.

12.    Uvijek znaš da si prvi koji je otčepio.

13.    Hladno pivo je dobro pivo.

14.    Možeš uzeti više od jednog piva a da se ne osjećaš krivim.

15.    U pivu možeš uživati cijeli život.[6]

 

Tekst nepoznatog autora pozajmljen je kao reprint zapisa na majici iz New Yorka i objavljen Sarajevu. Ali anonimnost tvorca ne umanjuje jasnoću teksta. I u tekstualnim značenjima i u referencijalnosti ka socio-grupacijama iz kojih tekst potiče i kojima stremi. Duhovitost u “muškoj samoironijskoj dimenziji”, kako objavljivanje teksta “pravda” agilni urednik časopisa ALBUM, Ranko the Killer Milanović-Blank, nimalo ne umanjuje žaoku upućenu “nježnijem”, a (u tekstu) potcijenjenom polu. Dapače, glorifikacija piva ovdje više liči na kakvu bahanaliju ili orgiju “zalutalu” iz antičkog, ili vikinškog doba, više na “hell angels” party, nego na uljuđeni natpis prenesen ispod kipa Slobode u slobodarsko Sarajevo.

Ali vratimo se tekstu. Iskusan čitalac primjetiće da je “narodni stvaralac” sa Manhattana dobar poznavalac ljubavnog života. To nije ženomrzac ogrezao u samoću i u vlastitu “nemoć i bol”. Taj pisac ne samo da zna “zašto je pivo bolje od žene” u inkriminisanih 15 razloga, nego je svaki od tih “detalja” prvo obavio sa ženom, svojom ili tuđom, pa tek onda sa pivom (on bi dodao: “Zato sam se i odlučio za pivo!”). “Narod” vrlo dobro zna kako izgleda “uzrujana” supruga koja je dočekala pijanog “mužeka” i koliko “košta” skupi restoran kad poslije večere ne dobije od dame žuđene “prinadležnosti”. Zna kako srce “sijevne” kada supruga ljubazno pozdravi “dragana” iz srednje škole. Dakle, zašto se, onda, “pisac – znalac” uopšte bavi ženama, zašto se ne zadovolji pivom? Zar nije dovoljno držati u ruci jedinog prijatelja – pivo, i sa nadmoćnim osmijehom “pljuckati” na ženski rod? Čemu pisati o tome?

Dva su moguća (i vjerovatna) odgovora. U prirodi je civilizacijskog humaniteta da “poraženog” neprijatelja i “dotuče”. Znači tekst bi smo mogli shvatiti kao finalni oglas “propasti” ženskog roda. Ali tekst po strukturi više liči na izazov – poziv na dvoboj u kome smrt (od starosti?) tek treba da uslijedi, nego na osmrtnicu ili testament. Na kraju, tekstove i ekscentrični pisci pišu da bi ih publika čitala: dakle, da bi komunicirali sa nekim (sa ženama?), makar i u neizvjesnoj budućnosti. Zato je vjerovatniji odgovor sakriven daleko u prošlosti ljudskog roda. Vjerni čovjekov prijatelj pas uvijek sjedi kraj vatre i u njemu “možeš uživati cijeli (pseći) život”, a možeš ga i “dijeliti sa drugim prijateljima”. Kao i pivo, recimo. Ali pas i pivo nemaju potrebni jezik, ni sa dlakom, ni bez dlake. I, kada “mahmurluci prođu”, najokorjeliji pivopija poželi šoljicu kafe i mokar peškir preko glave. Naravno, i ljubaznu riječ. Makar i u slangu.

Inat je strategija, a zavođenje tajna slanga, stara koliko i svijet. Zatvorenost i ekskluzivnost, tog jezika klošara, narkomana i kriminalaca, ili, van establishmenta, buntovnih alternativnih grupa, slangu daje atraktivnu mističnost tajnih udruženja (masoni, rozenkrojceri, sekte, mafija). Možda je Evina jabuka u hebrejskom "slangu" značila nešto drugo, a ne nevinu i mirišljavu voćku? Možda je došlo vrijeme da muškarci iz raja u ovaj asfaltirani svijet namame ženu na pivo kao stakleno drvo saznanja dobra i zla?

Taj duh zavođenja je ljubav. Jer šta je ljubav ako ne vječno gorivo generacijskog uskrsnuća? Kada stariji klonu, i na iskusnim produhovljenim plećima ostane težak teret pitanja o smislu budućnosti (što više nije izazov, no prokletstvo smrtnosti), na političkoj periferiji rađa se nova snaga u tijelu mladih. Kako su naivni i lijepi. Odakle im ta neodoljiva drskost? Zar će u temelje svijeta i u riznicu civilizacije usud uvesti golobrade barbare? Neće li oni biti divlje pleme koje ponovo može razrušiti već razrušeni Rim?

Jalova briga samo je izgovor, impotencija moćnika izašlih iz mode da penzionišu vlastiti respektabilni lik. Vidjesmo kako mlađahni pišu i šta od ljubavi “rade” u scenama zastrašujućeg života. Hiperpotetni, oni će razgrnuti žbunje, otkriti tajnu pećine stvaranja i bez Ali-babinog dopuštenja. Narod, neka ne brine za budućnost koju, i zamisliti, ta omladina može. 

 

 

Dinko Delić


[1] Dijak iz Hrasna, Stari bosanski tekstovi, Mak Dizdar, Svjetlost, Sarajevo 1990, str. 173;

[2] Pablo Neruda “Oda Federiku Garsiji Lorki”;

[3] Časopis “Album” br.6, Sarajevo 1999, str. 25, “Kao neko zaljubljen”  M.Begić;

[4] Časopis “Quorum” br.5/6, Zagreb 1998, str. 65, “Kundera”  K. Pintarić;

[5] Časopis “Album” br.10, Sarajevo 2000, str. 22-23, “Šapat glinenih golubova”, A. Čvorović;

[6] Časopis “Album” br.6, Sarajevo 1999, str. 156, potpisano sa:“Narod”;