MARTOVSKE IDE, JORGOVAN I PJESMA SIRENA
Gaj Julije Cezar rodio se tačno stotinu godina prije Krista u porodici
koja je za sebe isticala da im korijeni sežu do Venere (ne u simboličkom
smislu). Eneja, osnivač Rima, bio je Venerin sin: valjalo je biti u trendu. Još
u dobi od dvadeset godina istakao se u nekoj opsadi te je odlikovan za hrabrost.
Prešao je rijeku Rubikon, pobijedio u građanskom ratu, osvojio Galiju (osim
Asteriksovog sela) te dospio do Britanije. Bio je konzul, član vladajućeg
Trijumvirata te naposlijetku diktator. Prvi diktatorski mandat trajao mu je
godinu dana, drugi dvije, po isteku drugog mandata određen mu je treći u dužini
od deset godina da bi dvije godine nakon toga bio imenovan doživotnim
diktatorom. Iste godine je ubijen. Imao je pedeset šest godina.
Osim vojničkim uspjesima, Cezar se proslavio i knjigama komentara o građanskom
ratu i ratu u Galiji (danas bi se reklo memoarima) te reformom kalendara. Osnovu
rimskog kalendara činila su dva dana u svakom mjesecu: Kalede (koje su
predstavljale prvi dan u mjesecu) te Ide (petnaesti dan marta, maja, jula i
oktobra, odnosno trinaesti dan u ostalim mjesecima). Riječ kalendar i potiče od
Kaleda, a Ide danas postoje samo kad se govori o Cezaru. Nekoliko dana uoči
smrti prorok je upozorio Cezara: Čuvaj se martovskih Ida. Petnaestog marta pred
senatom, ne znajući da ide u smrt, Cezar će proroku reći da su martovske Ide
došle, a ovaj će odgovoriti da još nisu prošle. U senatu će ga zavjerenici
predvođeni Brutom i Kasijem brutalno ubiti.
Ostalo je zabilježeno u historiji da su pri pogrebnoj lomači Cezarovoj
najrevniji žalobnici bili Jevreji za koje je on mnogo učinio. No najljepše je
Cezara ožalio Shakespeareov Marko Antonije koji je Rimljanima, prijateljima,
zemljacima poručio da je došao sahraniti Cezara, a ne hvaliti ga te da zlo koje
ljudi čine živi i nakon njih dok se dobro često pokopa s kostima, a da je Brut
častan čovjek. Shakespeare i Marko Antonije naučili su nas da samo u literaturi
može literarna retorika smiješana od ironije i patetike izazvati rezonanciju
mase. Jer nakon ovog govora gomila će zaplakati za Cezarom kao da iza njega
ostaje samo dobro, nakon ovog govora zamagljuje se Brutova čast.
Abraham Lincoln rođen je 1909 godina nakon Cezara odnosno 1809.godine. Još kao
dječak prešao je sa porodicom rijeku Ohio, a kasnije je pobijedio u građanskom
ratu. Bio je odvjetnik, član skupštine američke države Illinois u četiri mandata
te naposlijetku u dva mandata američki predsjednik. U godini stupanja na drugi
mandat ubijen je. Imao je pedeset šest godina.
I makar je bio pobjednik u građanskom ratu, Lincoln nije zapamćen u smislu
militarističkom. Kazalište mu bijaše draže nego bojno polje. Lincoln je i
ustrijeljen u kazalištu, u Fordovom teatru dok je gledao predstavu Naš američki
rođak. Legenda kaže da je na repertoaru bio Macbeth, valjda zbog obilja
sujevjernih asocijacija koje ovaj komad nudi, no historija je neumoljiva. Istina
je da je ubica James Wilkes Booth bio glumac koji je igrao glavne uloge u mnogim
Shakespeareovim komadima, valjda i u Juliju Cezaru, Macbethu te Hamletu. Bio je
Veliki petak, dan nakon aprilskih Ida, četrnaesti april. Umro je sutradan. Vozom
je iz prijestolnice prebačen u zavičaj. Sahranjen je četvrtog maja kraj
Springfielda u Illinoisu.
Za Lincolnom su valjda najviše žalili crnci, no zasigurno ga je ponajljepše
oplakao Walt Whitman u pjesmama Kapetane,moj kapetane i Kad je jorgovan
posljednji put u dvorištu cvao. Što se prigodnih govora tiče, ne pamti se nijedan
govor održan nad mrtvim tijelom Lincolnovim koliko govor koji je Linkoln održao
nad hiljadama mrtvih tijela kraj Gettysburga. Ovaj govor u kojem Lincoln govori
o naciji začetoj u slobodi i posvećenoj principu jednakosti svih ljudi, naciji
pod Božijim svodom za koju se nada da će doživjeti novo rođenje slobode te da
vladavina naroda, od naroda i za narod neće nestati sa lica zemlje ostaje kao
arhetipski obrazac dobrog stvarnosnog govora kao što je govor Marka Antonija
dobar literarni govor. No efekti oba govora su isti i okupljenoj masi se čini da
možda i nije istina da zlo koje ljudi čine živi i nakon njih dok se dobro često
pokopa s kostima.
Josip Broz Tito rođen je 1992 godine nakon Cezara odnosno 1892. godine. Još kao
dječak prešao je rijeku Sutlu, a kasnije je pobijedio u građanskom ratu. Bio je
bravar, vojnik, politički zatvorenik, član politbiroa, organizacioni i generalni
sekretar CK KPJ, vrhovni komandant, maršal, trostruki narodni heroj i doživotni
predsjednik Jugoslavije. U godini Petog kongresa CK KPJ i ponovnog izbora na
čelnu funkciju nije ubijen. Imao je pedeset šest godina.
Tito nije ubijen mada je Josif Staljin bio opasniji protivnik od Bruta i Kasija
odnosno James Wilkes Bootha, mada je Rezolucija Informbiroa objavljena na
Vidovdan, dva dana uoči julskih Kaleda bila opasnija od noževa na martovske Ide
i metaka na Veliki petak. Tito nije ubijen zato što nije bio boljševički Hamlet
(to je bio Boris Davidovič) i zato jer je hamletovsku "biti spreman to je sve"
retoriku o nevjerovanju u proročanstva primjenjivao na jedini mogući način: i ne
znajući. Zato je i jedini iz ovog trijumvirata umro prirodnom smrću. Zbilo se to
tačno na 115. godišnjicu Lincolnove sahrane. Vozom je iz zavičaja prebačen u
prijestolnicu.
Nad Titovim odrom svi su žalovali, no ponajviše, čini mi se, Bosanci. Najljepše
je Tita oplakao Miroslav Krleža u nekrologu koji individualnu tugu izražava
riječima narodne pjesme: Ode Tito preko Romanije.
Iza Cezara je preostao naziv mjeseca jula, lik na kovanicama što ih iskapaju
arheolozi, pregršt latinskih fraza, govor Marka Antonija te pojam martovskih
Ida.
Iza Lincolna je preostao poklič za borbu protiv rasizma, ropstva i nejednakosti,
Whitmanov jorgovan te bradato poprsje na banknotama.
Cezarovog carstva više nema, a Lincolnovo je na vrhuncu. No treba se sjetiti i
da je Rim bio na vrhuncu u vrijeme cara Tita (da, Tit se zvao!) koji je vladao
oko 130 godina iza Cezara (što je i tačan interval između vladavina Lincolna i
Clintona). Za ljubitelje povijesnih analogija i postmoderne ironije evo i
podatka da je Tit zamalo abdicirao zbog vanbračne veze.
No šta je s Titom? Nema više gradova koji nose njegovo ime, ulice su rijetke,
izlizane bezvrijedne banknote s njegovim likom ne čuvaju ni numizmatičari jer
nemaju ni kolekcionarsku draž pošto su njihovi ogromni tiraži hranili neman
inflacije. Je li Tito danas išta više od nostalgičnog sjećanja i periferne pop
ikone marginalnih skupina? Jedna uspomena daje mi odgovor. U mom djetinjstvu
svakog prvog i petnaestog u mjesecu (na Kalede i na Ide) u podne se sa lokalnog
Vatrogasnog doma probno oglašavala sirena za uzbunu. To je predstavljalo dio
svakodnevnog života i na to se niko nije ni obazirao. Kad je počeo rat, nakon
nekoliko prvih dana šoka, ljudi su se slično odnosili i prema sirenama za opću
opasnost. Kao u Odiseji, pjesma Sirena pozivala je u smrt. No mornari privučeni
pjesmom Sirena ginuli su u zanosu dok je pisak sirena najavljivao ravnodušnu
smrt. I samo jednom godišnje metalni zvuk sirene imao je draž antičke pjesme
Sirena. Podsjetimo se: Uliks je prevario Sirene tako što je naredio svojim
mornarima da njega čvrsto vežu za jarbol, a da svi ostali napune uši voskom.
Tako je on stojeći nepomično u stavu mirno odslušao pjesmu Sirena. A zvuk sirene
svake godine četvrtog maja u 15:05 makar je na trenutak i svakog od nas
pretvarao u Uliksa.
Muharem Bazdulj