PET GODINA OD SMRTI EMILA CIORANA - RUMUNJSKA APOKALIPSA

Nesanica je jedini oblik heroizma saglasan s posteljom.

***

Ko ne vidi smrt u ružičastom, boluje od daltonizma srca.

***

Činjenica da život nema smisla razlog je da se živi, uostalom, jedini koji preostaje.

EMIL CIORAN

Na kraju srednjoškolskog obrazovanja razdragani adolescenti na čijim licima još sija pokoja pubertetska gnojanica prolaze kroz svoju prvu pijanku u odijelima i kravatama odnosno večernjim haljinama. Nakon toga čitavogživota razdragano se sjećaju te neotmjene bahanalije. Naravno, na određene "okrugle" obljetnice tog događaja organiziraju se i svojevrsne reprize: takozvane godišnjice mature. Prva obilježavana godišnjica najčešće je ona peta. Godišnjice vlastite mature Cioran vjerovatno nije obilježavao. No on je po svoj prilici jedino smrt smatrao istinskom maturom, maturom u etimološkom smislu. Posljednjih junskih dana 2000. napunilo se pet godina od njegove smrti.

Rad je prokletstvo.

Cioran se rodio u Rumunjskoj, u Rašinariju, transilvanijskom selu, zlosrećnom i predivnom - kako ga je sam opisivao, osmog aprila 1911. godine. Otac mu je bio sveštenik. Vlastito je djetinjstvo opisao prilično necioranovski: nazvao ga je zemaljskim rajem. Nekoliko je puta priznao kako je zažalio što nije ostao čobanin u svom selu, smatrao je da istina prebiva među običnim ljudima. Patio je nakon što je kao desetogodišnjak napustio rodno selo zarad odlaska u gimnaziju. Studirao je na filozofskom fakultetu u Bukureštu krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Desetak godina ranije Ivo Andrić je službovao u Bukureštu kao konzul. Ovako ga je opisao: Bučna i luksuzna varoš. Zdrav i vedar grad. Sumnjam da ga je Cioran tako doživio mada su Andrićev i Cioranov pogled na svijet bez sumnje prilično bliski. Za vrijeme studija Cioran je ponajviše čitao Nietzschea, Schopenhauera i Weiningera. Po završetku studija zaposlio se kao profesor filozofije u Brasovu. Tu je radio godinu dana. Bila je to jedina godina u njegovom životu kada je imao zvanično zaposlenje, jedina godina njegovog života tokom koje mu je - kako se to kod nas kaže - tekao radni staž. To je bilo nepodnošljivo - kazao je u jednom razgovoru sjećajući se tog perioda. 1937. godine Cioran je otišao u Pariz i ostao tamo do smrti; tako je od Ćorana (kako se njegovo prezime izgovara rumunjski) postao Sioran (kako ga izgovaraju Francuzi i, preko njih, čitav svijet).

Između Francuza i Boga umeće se dosjetljivost.

Cioran nije otišao u Pariz kao anonimus. Bio je već objavio nekoliko knjiga na rumunjskom od kojih su najpoznatije Na vrhuncu beznađa te Suze i sveci. Njegov odnos spram Boga najbolje je nazvati gnostičkim. Blisko mu je bilo bogumilsko manihejstvo, ideja o Satani kao tvorcu svijeta, stav o rođenju kao nevolji. Ove su ideje najvidljivije u knjigama Zli demijurg i Nezgoda zvana dolazak na svijet (ova potonja u engleskom prevodu ima predivan naslov: Trouble with Being Born). Prva knjiga, međutim, koju je napisao na francuskom bila je Kratki pregled raspadanja. Mnogo kasnije priznao je da ju je - zbog promjene jezika - prerađivao četiri puta. Promjenu jezika vlastitog pisanja povezivao je sa svojom legendarnom nesanicom: Izgubiti san i promijeniti jezik. Dva iskušenja, jedno nezavisno od naše volje, drugo svojevoljno. Sam, lice u lice s noćima i riječima. Bio je veliki prijatelj sa još jednim piscem koji je odbacio maternji jezik zarad francuskog: Samuelom Beckettom. Nakon što je pročitao Zlog Demijurga Beckett je Cioranu poslao pismo u kojem stoji: U vašim ruševinama osjećam se kao u skloništu. Mnogi su pisali o jeziku kao sudbini no niko tako lijepo kao Cioran:Za pisca promijeniti jezik znači pisati ljubavno pismo pomoću rječnika.

Dežurni skeptik jednog svijeta koji skončava.

Najveći dio svog pariškog života Cioran je proveo u jeftinim hotelima među sitnim kriminalcima i prostitutkama. Govorio je da su ga iskustva s takvim ljudima obogatila više negoli susreti s intelektualcima. Svoju je nesanicu liječio vozeći se satima na biciklu. Iscrpljen bi lakše zaspao. Nakon što je svojim knjigama stekao slavu i nešto novca izrugivao se i sebi i svijetu koji ga nagrađuje za skepsu i gorčinu. Imao je samo podsmiijeh za razne pozive na seminare i kolokvije. Govorio je kako sigurnost predstavlja nevjerovatnu opasnost na duhovom planu i kako je duhovno živio mnogo intenzivnije dok je po čitavu godinu dana nosio jedno odijelo. Novo stanje nije ipak promijenilo njegov svjetonazor. Pola stoljeća dijeli naredne iskaze: Na Sudnji dan mjeriće se samo suze. (1937.); Jedini izvinjenje ovog svemira - budući da mu je neko izvinjenje potrebno - jesu suze divljenja. (1987.)

U borbi s bjelinom papira - kakav Waterloo u perspektivi.

Gotovo cijelo Cioranovo djelo sastoji se od tekstova koji dužinom variraju od jedne rečenice do nekih pola stranice. U južnoslovenskoj tradiciji ovom najviše sliče Krležina mladalačka knjiga Mnogo pa ništa i Andrićevi Znakovi pored puta. Cioran je govorio kako on sebe ne smatra piscem nego čovjekom fragmenta. Cioran je i svoje pisanje donekle identificirao sa suzama. U njegovoj prvoj knjizi postoji i slijedeći fragment u katehističnoj maniri pitanja i odgovora: Zašto žene ne pišu. Zato što mogu da plaču kad god hoće. Ovakav stav nipošto nije mizoginija. Cioran je govorio kako je dodirna tačka između njega i Sartrea činjenica da su se obojica mnogo bolje razumijevala sa ženama negoli s muškarcima. Ipak pisanje mu je pružalo neku vrstu utjehe. Napisao je jednom prilikom kako čim napiše makar i jednu rečenicu dobije želju da zvižduće.

Pariz, mjesto najudaljenije od Raja …

Cioran je često govorio kako nije Francuz, no kako jeste Parižanin. Svojom je pariškom smrću valjda i do kraja postao Parižaninom. Mjesto smrti pripada čovjeku kao i mjesto rođenja. Valja se sjetiti Byronove Grčke ili Borgesove Ženeve. Pariz je naročito izdašan u darivanju smrti znamenitim ljudima. Cioranu su tu bliski među ostalim Paul Celan i Danilo Kiš. 1982. godine u Parizu je umro i Piotr Rawitz, Jevrej rođen u Ukrajini, pisac romana Krv neba i esejista, čovjek koji je odigrao važnu ulogu u dodjeljivanju Nobelove nagrade Eliasu Canettiju, čovjek koji je napisao predgovor za francusko izdanje Peščanika, čovjek o kojem je Kiš napisao priču pod naslovom Jurij Golec. Na njegovoj sahrani bilo je ukupno tridesetak ljudi, među njima i Danilo Kiš i Emil Cioran. Rawitz se ubio kao Celan; Kiš i Cioran oduprli su se iskušenju. Cioran je umro od Alzehajmerove bolesti poslije dvogodišnjih muka krajem juna 1995. godine. Njegov dnevnik koji je objavljen posthumno svjedoči kako mu se pred kraj života rat u Bosni činio dodatnim dokazom istinitosti njegovih vizija. I Elias Canetti vidio je Bosnu na ulazu i izlazu vlastitog života i dvadesetog stoljeća kao primjer i opomenu. Cioran je umro pola stoljeća nakon Auschwitza i desetak dana uoči Srebrenice. No on je znao da je svako Nevermore izuzev Poeovog obična farsa. Kazuju to njegovi silogizmi gorčine: Čas zločina ne zvoni istovremeno svim narodima. Tako se objašnjava stalnost istorije. ili Knjiga o ratu - Klausewitzeva - bila je na uzglavlju Lenjina i Hitlera. - I još se pitamo zašto je ovo stoljeće osuđeno. ili Plaši me političar koji ne pokazuje neki znak pokvarenosti. ili Kad se ološ ovjenča mitom, očekujte neki pokolj, ili, još gore, novu religiju.

Muharem Bazdulj