Negdje prije petnaestak godina
postao sam pionir. U fiskulturnoj dvorani osnovne škole dobio sam crvenu maramu
i plavu kapu s petokrakom zvijezdom. Te večeri hor dječijih glasova
izgovorio je nekakvu službeno-patetičnu deklamaciju koja je počinjala
formulom: Danas kada postajem pionir dajem časnu pionirsku riječ.
Praksa je nalagala da se nakon osam godina bivanja pionirom pređe u viši
stupanj omladinca, no prije nego se navršila osmogodišnjica moje pionirske
deklamacije započeo je rat i sva je ta pionirsko-omladinska, u suštini
mirnodopska, rabota otišla k vragu.
Negdje baš u to vrijeme ja sam
sticao svoja prva iskustva u nečemu što bih danas cioranovski mogao
nazvati nevoljom zvanom principijelnost. Naime, nekakav moj dječiji
etički kodeks ponašanja nije dopuštao nikakve forme zaklinjanja. (Tek
kasnije ću u evanđelju s radošću prepoznavanja pročitati Isusovu
osudu, ne samo krivokletstva i lažnih zakletvi,nego svakog zaklinjanja,
iskazanu sentenciozno i imperativno riječima: Ne kunite se nikako.) Nemam ovdje namjeru samom sebi imputirati
nekakvu urođenu proročku mudrost; moja se nesklonost zakletvama
temeljila ponajprije na nesvjesnoj parafrazi one cinične opaske o ordenju:
Ko ga dobije ne zaslužuje ga, ko ga zasluži i ne treba mu. Hoću
reći da je zakletva tek nepotrebna polica osiguranja: ko laže, lagaće
jednako sa i bez zakletve, ko ne laže, ne laže bez obzira na zakletvu.
Uglavnom, u to doba postojala je neformalna školska praksa da se nevinost
đačka u slučaju kakve nepodopštine nepoznatog počinioca
utvrđuje zakletvom koja je pominjala - kako mi se čini - roditelje
ili predsjednika u nekoj vrsti simbolične, bizarne intimno-političke
identifikacije. Tako sam ja jednom prilikom ostao prikovan na stubu srama jer
sam jedini odbio da se podvrgnem ovom ritualu. Sjećam se da mi je zbog
vremenske susjednosti ta dva događaja prijala suštinska neobaveznost pionirske
deklaracije. Naime, časna pionirska riječ nije zakletva,
barem u evanđeljskom smislu. Inače, iskustvo me naučilo da oni
koji su u djetinjstvu najčešće govorili Tita mi!, danas svoje
sugovornike u vlastitu iskrenost obično ubjeđuju sa Boga mi.
U nekadašnjoj jugoslovenskoj
službenoj ikonografiji postojala je svojevrsna simbolična veza između
pojmova pionira i maršala. Maršal je, valjda, bio počasni
pionir. No ovdje ne mislim na tu vrstu veze. Ovi pojmovi imali su u sebi nešto američko.
Ovo se ne odnosi samo na zvučnost i etimologiju, mislim prvenstveno na
izvjesnu ličnu varijaciju. Naime, ova dva pojma darovala su
takođe imena dvjema firmama poznatim po elektronskim produktima,
naročito onim iz muzičke sfere: Pioneer i Marshal.
Svima je poznat onaj
čuveni incident iz jugoslovenske popularne mitologije, kad je na nekom
koncertu, nakon što je otkazalo pojačalo, pjevač Zabranjenog
pušenja zavapio: Crko Marshal! (ovo su obično čitali: Crko
Maršal!). Istina ovaj band bio je sumnjiv i zbog numere: Nedjelja
kad je otišo Hase, u kojoj su mnogi takođe pronalazili alegorijsku
potku na račun Maršala. Ipak, po ovom je pitanju jedan drugi rocker bio
u isto vrijeme i suptilniji i eksplicitniji. Riječ je o Johnnyju
Štuliću i pjesmama Kamo dalje, rođače i Kad fazani
lete.
Počeci mog pionirskog
staža paralelni su sa vrhuncima Štulićeve karijere. On je bio jedini
jugoslovenski postmoderni rocker. Samo je on mogao načiniti svoj
zaštitni znak od covera rock klasike prilično vjerno prepjevanih na
naš jezik i prevoda vlastitih stihova na svojevrsni pidgeon English (naročito
u smislu akcenta). No ipak najosebujniji leitmotif Štulićevog
stvaralaštva je ona njegova fascinacija sevdahom i istokom koju će kasniji
pokušati preuzeti mnogobrojni maniristi. Ovo se možda ponajbolje može
primjetiti u onoj njegovoj programskoj obradi starogradskog evergreena
koji govori o El Muhamedu (odnosno Štulić Johnnyju) iz plemena starih
Azra, / što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube. Ovu pjesmu što
počinje riječima: Kraj tanana šadrvana napisao je ustvari Heinrich
Heine, jedan od brojnih Nijemaca fasciniranih istokom. Sličan je
bio i Nietzsche. Možda najpoznatije Nietzscheove riječi (osim onih
o ženi i biču) su one s početka Noćne pjesme Zarathustrine:
Noć je. Sad zbore šadrvani. A moja duša je jedan šadrvan.
Njemačka fascinacija
istokom obično nosi uza se i izvjesnu simpatiju za islam. No stvar koja
valjda ponajviše prikazuje nespojivost islamskih doktrina sa svakodnevnim
njemačkim životom je zabrana alkohola. Kad bi se barem moglo izuzeti pivo.
Robert Perišić je u Feralu jednu usputno opasku Semezdina
Mehmedinovića o specifičnostima zelene pivske boce prozvao najboljim
rješenjem pitanja koegzistencije piva i islama. Sva su se jugoslovenska
piva redovito pakovala u smeđe boce, a tu i tamo znala se provoći po
koja zelena kao onaj izuzetak bez kojeg nema pravila, kao crna ovca ili
djetelina sa četiri lista. Nova Štulićeva domovina ovo je pitanje
riješila. Heineken je uvijek u zelenoj boci.
U jednom sam tihom, samotnom pijanstvu
shvatio da se riječ Heineken može pisati rastavljeno kao Heine-Ken.
(Na sličan način je Danilo Kiš riječ Poetika pisao
kao Po-Etika.) Kažu da je holandski jezik neka vrsta mješavine
njemačkog i engleskog jezika. Onda je valjda lijepo i poetski legitimno
rastaviti naziv najpoznatijeg holandskog piva na ime njemačkog pjesnika i
englesku pjesničku riječ. Jer riječ ken čije je
značenje ustvari vidokrug odnosno obzorje znana mi je iz jednog čuvenog Keatsovog
stiha gdje on sebe poredi sa zvjezdoznancem što je otkrio novi planet (When
a new planet swims into his ken;). Lijepo je smatrati Heineken za Heineovo
obzorje.
Rekoh: prije petnaestak godina
postao sam pionir. I danas nakon petnaest godina dajem časnu pionirsku
riječ da je u činu postajanja pionirom i pripadajućem mu
vremenu bilo više smisla za globalnu kulturu nego u svim snobovskim quasi zapadnjačkim
ritualima hic et nunc. Jer zvijezda sa moje pionirske kape za mene malo
znači kao partizanski simbol, no vrlo mi je važna kao amblem s boce Heinekena.