Interview: Isidora Bjelica
Kada se spomene ime Isidora
Bjelica, prva asocijacija je kontroverznost. Razlozi su višestruki za ovu
Sarajku, trajno nastanjenu u Beogradu, čiji skandali nemaju veze sa
jeftinom turbo-folk elitom i ratnohuškačkom inteligencijom. Iskoristili
smo šansu prilikom nedavnog Isidorinog gostovanja u Banjaluci povodom premijere
njenog filmskog prvenca »Dorćol-Menhetn», da pretresemo sve tabu teme
vezane za njeno ime.
IZA: zašto u YU kinematografiji
nema više žena-reditelja, čini se da je legendarna Soja Jovanović i
dalje usamljena na tom polju?
To je apsolutno tačno, jer
mi poslije Soje gotovo da i nemamo rediteljki. U tom smislu, moja je uloga
misionarska, a pošto imam puno zavisnih pratiteljki mog rada, nadam se da
će se poslije mene pojaviti novi talas žena-reditelja. Nešto slično
je bilo sa mojom prvom knjigom, kada osim baba Dese (Desanka Maksimović,
op.a.) nije bilo ženskih autora.
IZA: čini mi se da danas
imamo tri glavna aktera: Ljiljana Habjanović-Đurović, Vesna
Radusinović i Isidora Bjelica. Ko je tu glavni?
Pa posle petnaest objavljenih
knjiga ja se osećam kao baba. A da kenjam protiv učenica nije u redu.
Ima tu zanimljivih stvari, ove godine uradila sam puno na promociji romana
Jasmine Mihajlović, koja je napisala zanimljivo delo, a i Vesna
Radusinović dala je potpuno novi pristup – određeni kemp, koji nije
postojao u ozbiljnoj književnosti i očito da su muški kritičari
ljubomorni što pravimo tolike tiraže.
IZA: ko je tiražniji, Lazanski
ili Bjelica?
Zanimljivo je da smo na Sajmu
knjige zajedno sedeli. Njegovi obožavaoci su bili u prepodnevnim časovima,
a moji u popodnevnim. Ali moram priznati da sam se stvarno iznenadila koliko
Lazanski prodaje knjiga.
IZA: otkud hrabrost da se sa
izuzetno malim budžetom upustiš u jedan filmski projekat, ako znamo da se
većina filmadžija hvali da su potrošili milion i više dojč maraka po
filmu?
Znate i moj producent nije
verovao da je to moguće. Kod mene je to više ludost nego hrabrost, kao što
sam se usudila da se borim sa bikom u koridi. Kada sam to predložila, naš
kućni prijatelj Miša Radivojević (poznati reditelj) me je potapšao i
rekao: «Isidoro, dušo, tako se ne rade filmovi.» Ali ja sam odlučila da
budem i čistačica, i šofer, i nosač svetla, jer ja verujem da to
tako može.
IZA: zanimljiv je pristup
erotici u tvom filmu, koji je netipičan kada je u pitanju domaća
kinematigrafija.
Nedavno smo se našli sa
Dragoslavom Lazićem, rediteljem filma «Ranjena zemlja», kao i filmova o
Sekuli. Bio je revoltiran mojim filmom, na šta sam ja uzvratila: «Gospodine
Lazić, kada bi se Vama dopao moj film, ja bih skočila kroz prozor.»
Film jeste neka vrsta direktne
kritike tog trivijalnog humora i uopšte trivijalnog pristupa. Sex je neka vrsta
McGuffina, gde se u filmu non-stop krešu, a film je u potpunosti o nekim drugim
stvarima. Različit pristup u odnosu na seriju «Porodično blago», kao
i na ideologiju koja je zastupljena u «Ranjenoj zemlji» i dr.
IZA: primjetno je i da je žena
dominantna u tim erotskim scenama, što je suprotno običajima u
domaćem filmu.
Jeste, to je zanimljivo.
Inače to mi pitanje nije niko postavio od novinara, a ja ga stalno
čekam. Uvek smo imali priliku da vidimo u domaćim filmovima kako se
dvoje na nekoj livadi ili u kukuruzima krešu i to nabrzaka. Mene je zanimalo da
tu postavim malo drugačiji odnos. I onda samo de facto otkrili tu laž, pa
je Kaja Žutić zaključila da moji likovi više jebu nego što su jebani.
IZA: Mnogi se čude otkud
poznati rapper GRU u filmu, a to mu je ujedno i prvo pojavljivanje na filmu. Da
nije bilo svjesno podilaženjemasama?
Ne, jer ja to nikada ne radim.
U merketinškim uslovima ja se volim da zezam, ali ja nikad ne podilazim, ni u
knjigama, ni u pozorištu, pa neću ni u filmu. Meni su malo mučni ti
kastinzi u domaćim filmovima. Ja jako volim te ljude, Dragana
Bjelogrlića, Nikolu Koju, ali to je isto uvek u svakom filmu.
Pošto je Katarina Žutić
neverovatno jaka i dominantna osoba, onda nam je trebao neko kao pasivan
partner, ali koji je u medijima drugačije predstavljen. Onda sam shvatila
da je GRU najbolji izbor, jer on izaziva tu nerazumnu histeriju kod suprotnog
pola, tako da je transformisanje sex-simbola iz jednog medija u drugi izuzetno
uspelo.
IZA: koliko je producent uticao
na krajnju verziju filma?
Puno, kao što je film timski
rad. Ono što je zanimljivo je da na liniji Glušica-Pajkić-Bjelica nije
bilo nikakvih problema.
IZA: da li je
«Dorćol-Menhetn» dokaz da je nepotizam neminovan kada je u pitanju
domaći film?
Imala sam tri mogućnosti:
porodica, partijska podrška ili da se kurvam. Budući da nemam partiju, a
ne želim da se kurvam, ostala mi je jedino porodica.
IZA: a da li je bilo ponuda od
pojedinih stranaka za neke tvoje projekte?
Pa, jeste, ali nakon našeg
prvog sastanka, oni bi shvatili da ja nisam osoba za njih (smijeh). Ne vidim se
kao državni režiser ni u kojem sistemu.
IZA: neki te doživljavaju kao
srpsku Leni Riefenstahl. Da li je to kompliment ili uvreda?
To je meni super, ali ovde
nemaš ni Führera, ni nekog ko bi uložio pare u neki moj projekat. Ja sam
kao underground Leni Riefenstahl.
IZA: u čemu je problem,
ona je imala Hitlera, a ti Miloševića...
Ne, Milošević je sve pare
dao Kusturici, za njega je on Leni Riefenstahl (smijeh).
IZA: kad smo već kod
Sarajlija u Beogradu... Čini se da imamo dvije dijametralno suprotne
struje – jedna je tipično mainstream (dr Nele Karajlić, Čola,
Brega, Kusta); nasuprot drugoj (Pajkić, Bjelica, pa donekle i Gorčin
Stojanović)...
Dok sam živela u Sarajevu, moja
omiljena grupa je bila SCH, kao i Kongres. Sjećam se da smo povremeno
bacali paradajz na Bregovića koji bi došao da nastupi kao predgrupa
Partibrejkersima. Strašno! To je nešto što je moja raja nosila i u Sarajevu i
to je određena vrsta estetike.
Spomenuo si i Gorčina
Stojanovića, zanimljivo da smo zajedno sa Srđanom Koljevićem
išli u isti razred u sarajevskoj gimnaziji. Tri poznate ličnosti iz istog
razreda, to je retkost.
IZA: Koliko je to Sarajevo tebe
sputavalo, da li je to glavni razlog što si napustila taj grad?
Jeste, to je sad davna
prošlost, to je bila 1986. godina. Ja sam sa svojom ekipom imala klub u kojem
smo organizovali svirke RNR bendova, izložbe underground stripa, tada smo po
prvi put prikazali kompletni filmski «crni talas». Na neki način Sarajevo
mi je bilo malo, ali inspirativno.
IZA: da li ti je Sarajevo
oprostilo čuvenu «naci-žurku»?
Nemam pojma, moj slučaj
nema veze sa ratom, jer sam puno pre otišla. Zanimljiv je sastav prisutnih na
toj žurci, jer je bila prisutna sva duhovna elita Sarajeva.
IZA: u Beogradu imamo prisutna
dva jet set časopisa, Profil i M magazin. Postoji određena
netrpeljivost, zar ne?
Radim za Profil od drugog
broja. Milomir Marić, urednik Profila, je izmislio Dušku Jovanić
(urednik M magazina), tako da se tu ne može praviti paralela. Meni su
Marić i Radusinović dali potpunu slobodu kakvu nisam imala ni u
jednim drugim novinama. Ja sam bila cenzurisana i izbačena iz petnaest
novina zbog različitih nepodobnih mišljenja (smijeh). U Profilu sam pisala
šta sam htela i napadala sam najmoćnije i najslavnije.Čini mi se da
je M magazin više emotivna i intelektualna uteha za Dušku da se prevaziđe
jedno rastajanje.
IZA: kako istoričari
tumače tvoje istraživanje srpske istorije?
To je zanimljivo. Moram
priznati da ih ima jedan broj koji mi daje jaku podršku. Nisam imala nekih
napada, jer sam tu prilično delikatna i ne objavljujem svoje maštarije.
IZA: koliko je inače
mitološko-folklorno shvatanje istorije uticalo na događaje koji su nam se
dešavali u burnoj deceniji iza nas?
To je strašno. Ako mene pitaš
intimno, ja sam zapanjena koliko istorijskih dezinformacija vlada ovim
prostorima. Od one čuvene da je Vuk Branković izdajnik svog naroda, a
ispalo je da se on jedini borio protiv turske vojske, kao što je carica Milica
svoju kćerku dala u turski harem. Isto famozni car Lazar, koji nije u
stvari car nego knjaz i nije Nemanjić iskonstruisan kao najveći lik
koji je ušao u jedan mazohistički i samoubilački projekat. Na kraju
krajeva, znamo da je ideja i pravoslavlja, i naše kulture slavljenje života i
pokušaj opstanka uz čuvanje moralnih vrijednosti.
IZA: može li se očekivati
da režiraš filmski spektakl na određenu istorijsku temu?
To bih volela, ali to je teško
izvesti, jer gde ima mnogo novca tu je i mnogo cenzora. Moja i Nebojšina
situacija je celo vreme bila specifična. S jedne strane, bili smo napadani
od nacionalista da kompromitujemo ideju nacionalizma, a od mondijalista dobili
smo etiketu ekstremnih nacionalista (smijeh). To je neka «međufaza» koja
ne donosi novac za naše ekskluzivne projekte. Ali nikad se ne zna, kao što
nisam verovala da ću postati popularna u Srbiji.
IZA: kako ocjenjuješ novu
vlast, mnogi su razočarani njihovom inertnošću?
Nisam razočarana, jer
nisam imala ni prevelika očekivanja. Bilo je važno završiti tu fazu s
Miloševićem. Ono što je potresno je da će narod imati
idolopoklonički odnos prema ovoj vlasti u narednih deset godina. Naprosto
ništa ne smeš da kažeš, što izaziva određenu vrstu straha. Ja sam
independent umetnik, ne zavisim ni od koga, nemam šefa, da kucnem dobro se prodajem,
ali narod i dalje loše živi. Za očekivati je da će nova vlast biti
zajedno, jer Koštunica i jedan Čanak malo toga imaju zajedničkog.
IZA: zanimljivo je što se
pojavljuješ u raznim emisijama i novinama (Pink, Svet) koje imaju etiketu
trač-medija, iako mnogi poznati odbijaju da se pojavljuju u takvom tipu
emisija?
Ja sam dete Trumana Capota i
Andy Warhola. Bez takve vrste popizma nema ni elitizma. Uopšte ta teorija da se
moraš strogo profilisati je ustvari zaostatak komunizma. U tom smislu, Nebojša
i ja se ne slažemo sa svojim prijateljima. Mislim da ako i dođeš u neku
trač emisiju ti je možeš iskoristiti na svoj način, npr. ja sam u
jednoj emisiji štrikala... ili kad sam dokazala da moje knjige podižu grudi i
skidaju celulit... To shvatanje o odvajanju elitne od popularne kulture se
jednostavno mora menjati. Jovan Skerlić je mrtav, ali i Andy Warhol
takođe. To je zaostatak komunističke tekovine.
razgovarao: Zoran Dotlić