ili: više od "vlažne pičke"
(malo širi i dublji pogled na Henry Millera)
"Radite šta želite!"
(Rebelais)
"Volite Boga, i radite šta
želite." (Sv. Augustinus)
"Ali ako čovjek ovo radi, šta radi rado, ima
uvijek onaj osjećaj slobode, čak ako je to sloboda glada i
patnje." (H. Miller)
0.
SEXUS I NE.
Henry Millera većina
čitalaca i ne-čitalaca smatra piscem ako ne pornografskim, onda bar
piscem skrenute pažnje i interesa svog knjizevnog dijela prema seksu, ženama,
jebanju da tako kažem. "Njena pička činila se još više svilena,
dok sam je unutra dirao svojim prstima, kao da sviram banjo." … "Na
kraju nije više mogla izdržati. Spontano se spustila na koljena i stavila ga u
usta." (Sexus) – ovo su
rečenice i opisi i (anti-) vrijednosti koje se priviklo povezivati s
Millerom. Obscene slike seksualnih igara, zednja, želja, ispunjenja, svršavanja
i vriskanja, tečnosti i pokreta. Neki su čak i ozbiljno uvjereni, da
je time htio povećati svoju popularnost i "prodajnost" svojih
djela.
Stvar je u tome što je velika
većina ljudi Millera čitala u periodu… puberteta (uglavnom: Rakovu obrtnicu, naravno!), u vremenu
kad je čitanje "skoro zabranjenih knjiga o seksu" bilo pravo
zanimljivo. Neki su ga uzimali kasnije, ali i tu – samo zbog seksa. Ovakim
ljudima (muškarcima) bi Henry rekao: "Kad muškarci o ženi kazu, da je ona
"ništa osim pičke", ili čak i bolje: "sva
pička", onda to puno kaže o njima. Ali ja sam uvijek bio
zainteresiran za ženu, za čitavu ženu. Osim toga zanima me uvijek, šta se
dešava u njenoj glavi. Šta misli? Šta je to za duh, s kojim se
sukobljavam?" (My life and times).
Henry nikad nije skrivao svog
interesa ni zenama, ni seksom, ni pisanju o njima. Kaže: "Mislim, pisao
sam o seksu, jer je on igrao ovoliko veliku ulogu u mom životu. Seks je bio
uvijek ono dominirajuće." (World
of Sexus). Ipak, kaze dalje: "Kod ove seks-price radi se o puno vise
nego samo o seksu. To je elementarna snaga, isto tajanstvena i magicna kao Bog
ili Universum." (My life and times).
Dakle,
seks je za njega veoma bitan, mozda najbitnji, ali sigurno ne jedini element,
snazna zivotna sila, posebna stvar. U cemu? U kakvom okviru? Zasto? – U zivotu
i za zivot!! Da bi ne samo umjetnicko djelo, nego i ostala djela zivota jedne
osobe bile pune strasti, snage, aktivnosti, bi bile bliske nature – i iskrene.
"Ocigledno samo nekoliko
razumijejucih dusa je u stanju spojiti suprotne strane jednog covjeka, koji se
trudio, da nijedno dio svog Bica ne ugnjetava." – kaze o sebi i o
shvatanju svoje knjizevnosti (World of Sexus).
I bas o tome bih htio napisati
par rijeci – o "ostalim" strastima Henry Millera, sta su istovremeno
ostale bitne teme njegovog knjizevnog i zivotnog sadrzaja i puta.
1.
TJELESNE STRASTI.
Rekli smo vec (ovaj plural su
Henry i ja) – da je seks bitan dio zivota, da je to prelijep i strastven dokaz
i spoj dvoje ljudskih strana: zivotinjske i bozanstvene. Da je bitno zivljeti zivot. Ali – ne jedino preko
seksa! Sta radite inace osim gledanja, diranja, škakljanja, jebanja,
svrsavanja? Sta je vam Bog dao osim klitorisa, vrha penisa, i… svijesti? – Dao
je vam jezik i nepce! Isto kao vam dao svijest seksa – orgazam – isto je
ljudima dao svijest jela i pica – okus.
Miller nije nikad napisao
nijednan roman ili pricu bas o jelu ili picu. Ipak – te strastvene (tako je
smatrao i preziovljavao!) elemente zivota smatrao (kao seks) kao neophodnu i
lijepu stvar u zivotu, i njegove knjige pune su rijeci o tome! O restoranima i
vinu u Parizu, o vecerima s Lawrence Durellom u Grckoj, o svojim kuhanju s
najboljim prijateljem Alfredom Perles´om, te o onoj nezaboravljenoj veceri kad
je ga prvi put sreo Blaise Cendrars i pozvao na rucak, koji je gladni Henry i
zadovoljan Blaise rucali nekoliko sati!!!
Jelo – isto kao zene - nije
moralo biti "ekskluzivno", ali opise toga u trenucima kad je vladao
glad one ili ove vrste su isto okusne kao opise seksa. Uz to, u oboje lijepim
stvarima ja Henry znao uzivati, kao i – je povezivati: "Uvijek su bile
neke studentkinje, mlade Amerikanke, koje su preko ljeta dolazile u Paris. Ucilismo se njima priblizavati. Pozivale nas
na jelo i posudjivale novac. Tu i tamo
davale su da je i jebemo." ." (My
life and times).
Osjecaj kurca u vlaznoj picki
je isto lijep I bitan kao osjecaj komanda pecenog mesa i gutljaja crnog vina u
ustima. Da bi se osjetilo ZIVOT. Da bismo bili ga svijesni.
"Nabavili smo bicikle, i
naucio sam June voziti bicikl. Vozili smo se iz Pariza do Marseille, gdje je
Juna imala sudar, sta je bio kraj bicikliranja. Nekad smo uzimali voz, trcali
malo, i vozili se usput kanalskih puteva. Za rucak kupovali smo komad salame,
francuskog hljeba, sir i voce i jeli smo vani. Bilo je bozanstveno i kostalo
skoro nista." ." (My life and
times).
Kad vec uspoređujemo seks
s ostalim tjelesnim radostima – ne smijemo zaboraviti ovu Henryjevu strast –
BICIKL. Na voznju biciklom! Zamislite samo njegovu June na biciklu!!! I izraz
njegovog lica kad vozi iza... Ili onu scenu, kad – da bi dokazao svoju
"muskost" – predlaze svom prijatelju trku do Pariza (nekoliko
kilometara!), sa strane gledajuci na reakciju tek poznate Anais Nin...
I isto je – zbog ljubavi –
poceo da vozi kao lud bicikl, u svoj mladosti. Jednostavno: bilo je toliko
isfrustriran jednom djevojkom, da je sjeo za volan bicikla, i...
Najbolji opis te strasti,
tjelesnog uzivanja, i (kako sam kaze) svog najboljeg prijatelja, vec u Parizu,
Henry prikazuje u prici My bike and other
friends: "Bilo je opasno i
uzbudljivo, sa maksimalnom brzinom voziti ulicama grada. Srecom bilo je onda
malo automobila. Uglavnom moralo se paziti na djecu, koja su se igrala nasred
ceste. Majke su upozoravale svoju djecu da budu oprezni i da se cuvaju onog
ludog mladog covjeka koji zuri ulicama. Da to tako kazem: postao sam strah
citavog komsiluka. Bio sam isto strah, kao i odusevljenje – ovi mali trcali su
svi kod svojih roditelja i zeljeti dobiti isti takav bicikl."
Bicikl bio je simbol i medij
Slobode, voznja – slobodnim zivljenjem. Izmedju opasnosti – kao djeca na ulici.
"Znam, da sloboda znaci odgovornost. Znam takodjer, kako lake se zelje
moze pretvoriti u cinove." – to se tice toliko bicikla, kao i ljubavnog
zivota.
2.
GRAD I NE.
U sustini Miller nije volio
gradove. Mrzio je svoj omiljeni New York, nervirao ga strastveni Pariz. O ovim
gradovima je mogao pisati stotine stranica, da li punih ljutnje, razocarenja,
ironije, ili punih cudjenja, veselila, srece. Ipak, sreca u ovim gradivima nisu
bile same gradove, nego – prijatelji, zene, ljudi. Ali o tome kasnije. Gradovi
su bile neophodne osnove Millerovog pisanja. U gradu, zeljeci da bude van
njega, da osjeti citavu prirodu – mogao je pisati o prirodi ljudi, ljudskog
bica i organizma, o umornosti, o gladi za seksom i za jelom, o trci na biciklu,
o seksu. Tek taj GRAD kao background cini ove prirodne aktivnosti ovako
ocigledno aktivnim i zivotnijm ("zivotnjim" – znaci, bliskim i
zivotinjama, i zivotu).
Najveci romani Millera,
najkaoticni i najdublji romani – kao obe Obrtnice,
kao Sexus i Plexus – imaju za podlogu Grad. Dok bi na selu, na otoku, na brdu
djelovala i vladala mirna atmosfera, skoro savresna harmonija – je grad
ognjiste razlicitih individua, zelja, ideja, nagona, karaktera, vremena. Grad
je dzungla, gdje treba prezivljeti, sto je moguce samo osnivajuci se na
prijatelje, na zene, i – na samog sebe. Grad je trka, da li na biciklu, da li
od jedne picke u drugu, da li s predjela u glavno jelo, da li zurka prije
zadnjeg centa ili centima.
Gradovi Millera, njegov Pariz i
njegov New York – pune su ljudi, i pune samoce. Miller putuje u njima kao u
lavirintima – uglavnom sam, ponekad sredivsi ljude, prezivljajuci s njima
trenutke (vecera, seks, setnja, razgovor, smijeh) – pa i dalje ide svako u svom
pravcu…
Grad se svake ulice, svako vece
mijenja. Grad je raskrsnica Dobra i Zla. Sta fali da u gradu to isto radimo: Da
li lazemo, da li pricamo iskrenu pricu naseg zivota, da li netkog jebemo, da li
se zaljubljujemo, da li dajemo prosjaku ostalih 25 centi, ili da li o iste
prosimo 2 sata slucajne prolaznike? Sutra, "sutra", sve je drugo, sve
zaboravljeno. Dok bi ove aktivnosti, ove dogadjaji na planini, na otoku bile nemoguce.
Miller skoro nikad nije uspjeo,
nije pisao o ne-urbanim sredinama. Pisao je o njima puno, indirektno – preko
pisanja o gradovima, o time sta mu smeta, sta mrzi u urbanosti, sta mu
nedostaje. Opisi gradova su negativi njegovog pisanja o prirodi i ruralnim,
rajskim, mirnim sredinama.
3.
NEBO, MORE, ZEMLJA.
Svaki put kad cujem povrsne
komentare i ocijene Millerovog dijela, koje ga zatvaraju u
pornografsko-seksualnu ladicu knjizevnosti, s "potvrdama" i
"dokazima" nadjenim u "Rakovoj obrtnici" ili "Tihim
danima u Clichy", cudim se. Cudi me, da je netko, tko je prosao kroz vise
stotina Millerovih seksualnih opisa, nije uopce ni u tim tekstovima, ni u
drugima 8kojih nije ni trazio…) nasao druge strane njegovog opusa. U takvim
razgovorima o Milleru, kad po 20 put cujem: "To je samo/cist seks"
(da li kao kritika, ili zadovoljstvo), kazem: "A sta sa nebom? Zar nisi nikad citao "The Colossus of Maroussi"???"
Grcka.
"Ne bih upoznao Betty
Ryan, mladu djevojku koja je stanovala u istoj kuci kao I ja, ne bih nikad otisao
u Grcku. Jedne veceri pricala mi je uz casu bijelog vina o njenom
vagabundiranju preko svijeta. Ja sam je besprestajno pazljivo slusao, jer su
njeni dozivljali bile neobicni I jer je znala svoje putovanja divno opisivati –
sve, sta je pricala, ostalo je u mom mozgu kao majstorske dijela [masterpieces]
nekog slikara." (The Colossus of
Maroussi)
U Grcku ga je ustvari pozvao
prijatelj Lawrence Durell, ali tek 2. svijetski rat I onaj majstorski opis te
zemlje sklonio je Millera da umjesto u Ameriku, umjesto na jug Francuske – ide
u Grcku. Mala igra slucaja. Isto kao nekih desetak godina ranije, kad je
planirao zivljeti u Spanji, i zavrsio – u Parizu.
Naravno, znao je sta Grcka
znaci, da je to pocetak nase civilizacije, da je to zemlja puna Bogova, heroja,
i mitologija.
Ali – doslo je i iznenadjenje.
U Grckoj je Miller nasao vise Bozanstvenog nego bogova, vise Ljudi nego heroja,
i vise mitolosko lijepih mjesta nego mitova. I to je ga odusevilo. "U
svakom slucaju nasao sam u Grckoj jedan potpuno novi svijet. U prvoj liniji bio
je to svijet prirode i svetih mjesta." ... " I onda ono svijetlo, ono
nevjerovatno svijetlo grckog neba. To je nesto, sto nisam nikad negdje drugo
vidio." (My life and times).
Nasao je negativ Pariza i New
Yorka, umjesto kaosa – samo nekoliko jasnih elemenata. Jedno – dvoje
prijatelja, nekoliko ribara i seljaka (koji ga nisu nimalo razumijeli, pa ipak
vise komunicirali nego gradjani i intelektualci Evrope i Amerike, i time – ipak
bolje razumjeli), jedno more, jedno nebo, jednu zemlju. I sve pod jednom
svjetlom, pod jednim bogom. I bez vremena.
Kupanje u moru, setnje i
penjanja, upoznavanje ne samo Ljudi, nego i grckih koza i ptica. I jos jedan
osjecaj tjelesnosti – u slanoj vodi, na tvrdoj zemlji, ispod sunca, izmedju
vjetrova. Ovdje Miller upoznaje ne stotine zena, prijatelja, pisaca – nego
stotine brda, doljina, drva, biljka, zivotinja, insekata...
I nikakve knjizevnosti!!! Zivot
umjesto knjizevnosti, smijeh i pogledi umjesto pisanja i citanja! Durrell je mu
ponekad donosio knjige, casopise – ali Miller nije htio ni da to dira, volje je
setnju na obalu, smrad koza, sutnju s susjedom – seljakom.
U Grckoj je Miller po prvi put
poceo da gleda. Jasne boje, izraziti konturi, praznina (=sloboda) umjesto
lavirinta (=urbane izgubljenosti), vreme – to je bilo idealno da pocinje sa
slikanjem, sa akvarelima.
Opustenost – i to je vrsta
slobode.
Ovakvo slicnu opustenost, i
okolinu da i zivi, i pise, i slika – nasao je tek poslije rata, vrativsi se u
Ameriku – ali ne u New York, nego maleno selo na kalifornijskoj obali, u Big
Sur, gdje je na brdu nasao malu kucicu, i nekoliko oddaljenih ali bliskih
susjeda. "Vazduh je bio toliko ozivljajuci, horizont beskrajan. Kada sam
stajao na mojoj terasi, koja je izlazila prema sirokom okeanu, mislio sam uvijek
na preko kilometara oddaljenu Kinu i na svijet buducnosti, jedan miran svijet,
mozda." (My life and times).
4.
AKVARELE
Miller nije samo u Grckoj sreo
slikanje, nije samo u Grckoj sreo slikare, vec odavno se druzio s nekoliko od
njih – ali tek Grcka I onda Big Sur su mu dale mogucnost I samouvjerenje, da I
on uzme kicicu u ruku. Ne umjesto, I ne uz pisanje, vise kao nesto sasvim
drugo, ali blisko knjizevnosti. Dok je pisanje bilo vise "urbano",
slikanje je vise ono Millerovo "ruralno" osjecanje.
Slikanje, Millerovo slikanje
akvarela. Sta da tu puno kazem, ne bih pisao o slikanju. Henry sam kaze toliko:
"Slikanje je za mene igra. Znam jedino, sta zelim slikati, i to je ustvari
sve sta znam. Rado osjecam kicicu u ruci. Ali sta to ono u sustini slikam, sta
je to desava, to nikad ne znam."
Necu pisati o njegovim
akvarelima. Imam ispred sebe, citam i gledam, dvije knjizice male:
"Insomnia or The Devil at Large" – zbirku gdje akvarelima i
tekstovima opisuje svoje odusevljenje mladom japanskom pjevacicom Hoki Tokuda,
te zbirku "The Smile at the Food of the Ladder" – bajku – ne-baljku o
clownu, koju je Miller napisao, a Joan Miro obogatio slikama. I koja kao puno
njegovih tekstova prica i opisuje dubinjsko i jasno Covjeka, Ljudsko Bice.
5.
LJUDI – PRIJATELJI – ZENE
Zasto tek sada spominem, u ovom
tekstu "branjeci" i pokusavajuci sirije predstaviti Henry Millera i
njegovo pisanje, zasto tek sada spominem njegove likove, njegovih Ljudi?
Njegove price, njegovi romani
puni su razlicitih likova, vec prve new-yorske romane pune su cudnih i raznih
likova sa ulica, sa nocnih barova, s kanceralrije Telegrafskog Zavoda u kojem
je neko vrijeme radio. Isto u Parizu: kafane, javne kuce, feste, ponovo
ulice...
Miller nije nikad skrivao, da
pokusava biti kao Hamsun, kao Dostojevski, da kao Dostojevski zeli opisivati
ljude i tajanstvene dubine njihovih dusa.
Ne radi se ipak o kolicini i
"razlicini" tik likova, kojih ima sigurno nekoliko stotina kad bismo
ih svih pozvali iz knjiga u jedno mjesto. Radi se u intenzitetu i dubini opisa,
dakle - pribljizenja nekim likovima, (dijelomicnog, nikad potpunog)
upoznanja, i – subjektivnog – prikazanja tih osoba.
Nikad necu zaboraviti
Millerovih jevrejskih trgovaca iz Brooklyna, nikad svetih prosjaka i
introspektivnih pijanica, nikad nijedne njujorske kurve i nijedne pariske
kurve. Miller je s njima ulazio u barove, ulazio je u neke od njih – ali kao
vec kaze – za zene: "Mnogo muskaraca smatra odnos s a zenom preko
seksualnog aspekata. Za mene je misao na
seks ovo interesantno." (My life
and times). Da bi uci u dubinu svih ovih likova – treba sici na njihov
level (ili se popeti), I to je Miller pokusavao raditi, kako u zivotu tako I u
opisama tih ljudi.
Ljudi nisu kicma zivota, nisu
skelet, oni su meso i misice. Da li to zagrljaj prijatelja i stisak njegove
ruke, da li to strastvene vibracije s zenom, da li to naslonjeno tijelo umornog
i pijanog i slucajnog covjeka.
Henry je volio zene. O njima je
pisao citave romane, o seksu, o suzivotu, o strastima, o svadjama, o igrima s
njima.
Najvise je napisao o svojoj
zeni June Mansfield (Mona u vecini knjiga) – koju je od pocetka obozavao, od
kojoj je bio ne samo financijski, nego duhovno ovisan, koju nikad nije mogao ni
skontati, ni zaboraviti. Zasto bi onda preko 10 godina nakon rastanka s njom
napisao preko hiljadu stranica o toj vezi, jos jednom (! – nakon "Rakove
obrtnice") – u trilogiji Sexus, Plexus, Nexus??? Tu je Henry bio kao
tvrdoglavo djete – pokusavajuci iznova i ponovo i dalje i isto – da opisivajuci
June nadje njenu tajnu. Nije mogao je skontati, iako su imalo puno trenutka
smijeha i strasti zajedno. Miller nije kontao June, koja je istovremeno bila
njim odusevljena i razocarana, koja ga je psovala i ljubila, koja ga trazila i
od njega blezala, koja ka stalno lagala i samo u njega vjerovala.
Hmm, mozda nije uopce razumijo
zena, a June je bila ova "najskroz" Zena?
Drugacije s drugom glavnom
zenom njegovog zivota i njegovog pisanja. Razlika izmedju Anais Nin i June bila
je ista i u ljubavi, i u knjizevnosti. June je bila strastvena, htjela je sve-i-odjednom-i-pravo,
hjtela je da bude jebana od covjeka i da taj covjek bude (njen) Dostojevski).
Anais je bila njezna i
spokojna, ali konstantna.
Ne znam koju je Miller kako i
koliko volio. Jedino gdje nalazim tragove, to ova rijecenica:
"Da iskreno kazem, nisam
puno pisao o mojim pravim ljubavima." (World
of Sexus)
O June je napisao hiljade
stranica, 4-5 romana. Anais je spomenuta jedino u privatnim tekstovima.
S druge strane, bas o June je
napisao ovu rijecenicu, koja je kao June: nikad zaboravljena, nikad pravo
razumjena: "Sedam godina, sedam godina isao sam kroz zivot, s samo jednom
mislom: onom na Nju. Kad bi svi bili toliko vjerni, bilibismo svi Isusi
Kristuse. Cak kad sam je varao, mislio sam na nju." (Rakova obrtnica)
"Rado imam zene oko mene,
kao sto netko ima cvijece oko sebe. One zrace atmosferu; prave zivot
interesantnjim. Uvijek sam radije imao zene oko sebe nego muskarce. Ali ja sam
dobar prijatelj, i imam nekoliko malo bliskih prijatelja. Lako ostvaram
prijateljstva, ali puno vise prijatljelja ne zelim." (My life and times).
Bez obzira koliko je imao zena,
i koju je kako voljeo – prijatelji, "nekoliko malo bliskih" je uvijek
imao oko sebe. Da li su to bili Emil Schnellock i Hans Reichel u New Yorku, ili
– najveci prijatelj – Alfred "Joey" Perles u Parizu, ili kasnije Emil
White u Big Sur.
I oni prolaze korz njegove
knjige, vise puta spominje svih ih i jos nekoliko likova u svojim tekstovima,
Fred (Alfred Perles) dobiva cak prelijepu pricu "Joey", Hans Reichel
je su-autor knjige pisama "Hamlet", dok je Emil skoro stalno
"tu" u njujorskom knjizevnom periodu, kao i adresat bezbrojnih i
dubokih pisama iz Pariza.
I jos posebno prijateljstvo,
jedno od rijetkih za Millera "knjizevnih" prijateljstva: s Blaise
Centrarsom. Ali to je vec druga sasvim prica.
6.
"Koji vec drugi svijet
postoji li, na kojem bi se moglo obradovati zivotom?"
"Which other world there exists, where we could
enjoy our life?"
[Svi citati su bez autorizacije
od mene prevedene iz razlicitih jezicnih verzija Millerovih knjiga na razlicite
jezicne verzije vaseg jezika.]
Lukasz Szopa