SESTRE BRONTE
Mislim
da je to bilo prije nekih godinu dana.
Došao Robi iz Zagreba i kao i obično donio nam
pregršt knjiga i časopisa na uvid, da znamo šta se dešava i kako se piše u
susjednoj nam državi.
Nešto
malo vremena prije toga, u ATTACK-ovom zinu sam čitao o časopisu
Libra, koji je od strane cenzora Zagrebačkog Studentskog Centra bio
protjeran iz istog, jer uredništvo nije pristajalo na trule kompromise
dušebrižnika i čuvara javnog morala Studenstokg Centra.
Naime,
cenzorska mašinerija se pobunila zato što su svoje mjesto u sadržaju Libre
našli tekstovi Kathy Acker, iste autorice zbog koje su Godine (danas Godine
Nove), prije desetak godina, za vrijeme dok je Robert Perišić bio urednik
tog lista, bile na meti književne inkvizicije SC-a. Pored tekstova Kathy Acker,
ono što je u Libri zasmetalo cenzorima, bili su tekstovi potpisani od Sestara
Bronte.
Uglavnom,
nakon progona iz SC-a Godine su postale Godine Nove (danas jedan od
najznačajnijih časopisa na Hrvatskoj kulturnoj sceni), a Libra je
postala Libera; Libra Libera časopis koju svoju ulogu u savremenoj
Hrvatskoj kulturi tek treba da odigra, iako je po meni već sada jedan od
najsadržajnijih i najboljih kulturnih časopisa sa kojima sam se susretao,
a da je pokrenut od nove generacije, mladih ljudi koji tek iznose svoje ideje i
spoznaje na svjetlo dana.
Jebiga,
red je da ne odem predaleko od teme kojoj sam imao namjeru posvetiti ovaj
tekst. Vraćam se, dakle, na prije godinu dana...
Elem,
baš mi je drago bilo, kad sam među hrpom izdanja, koja nam je Robi donio
na poklon, vidio lice Kathy Acker na naslovnici i natpis Libra Libera iznad
nadrealne post-punk pojave drage mi i ovdje često spominjane Acker-ovice.
U prevodu Borivoja Radakovića, ne tako sjajnom
i kompaktnom kao u gore pomenutom izdanju Godina, ali ipak sasvim korektnom i
čitljivom, učenica W.S. Boroughsa Kathy Acker je bila prva žrtva moje
čitalačke gladi, štivo koje sam progutao već prvi dan po dobitku
Libre.
A onda,
onda je usljedio susret sa Sestrama Bronte.
Nisam mogao vjerovati, jebote, koja fantastična
zabava. Pročitam još jednom, po nekim detaljima iz teksta reklo bi se da
su cure 'naše', što me je dodatno zbunilo.
Bože, pomislih, što ja nemam sreće da se
susretnem sa ovakvim djevojkama, zar ih uopšte ima kod 'nas', kakav bi to seks
bio, ne mogu ni da zamislim. Nekonvencionalne, iz rečenice u rečenicu
u razdraganoj igri sa jezikom, čovječe, cure imaju muda, i ono što bi
mnogi nazvali muški stav, iako bih ga ja nazvao jednostavno normalnim ljudskim
stavom, sa čime se vjerovatno veći dio javnog mnjenja neće
složiti, jer kod nas je normalno da su cure sriktane malograđanskim haj'
ti u kuhinju vrijednostima i obično se plaše da istupe otvoreno i
beskompromisno, i tako prihvate nametnutu im ulogu domaćica i muškog
oslonca, pa se onda bune kao jadne mi (a takva je i književnost koju stvaraju,
naravno čast izuzecima).
Sad ja kažem, odjebite to, same ste krive, hajde
podignite pogled i otvoreno recite svemu, očevima, majkama, rodbini,
prijateljima, okolini, koji je više kurac, ja hoću da se jebem kad mi se
jebe, sa onoliko ljudi sa koliko mi je ćeif, i nije me briga šta će
komšije reći na to što sam došla kući u četiri izjutra.To je
istinska emancipacija, jedini ispravan put, samooslobađanje.
To cijenim.
A tako govore Sestre Bronte.
O njima kao osobama, iako mi se prije par mjeseci
ostvario san da ih upoznam, ne bih htio puno govoriti, sem da se radi o Tanji i
Jeleni, dvjema djevojkama iz Pule.
Gledao sam ih kako na planinarskim konopcima vise sa
stropa sajamske hale, sa krilima od žice pričvršćenim na leđa i
čitaju svoje tekstove.
Ne, nisu me razočarale, učinile su me
sretnim što su stvarne.
Hvala vam sestrice.
Inače, nisam bez razloga pominjao Williama
Boroughsa i Kathy Acker.Vidljivo je da rad Sestara Bronte ide tragom post-punk
književnosti, a opet ima dozu originalnosti dovoljnu da se izbjegne bilo kakva
pomisao na kopiranje ili ugledanje na književne ikone post-punka. Svoje
tekstove stvaraju cut-up tehnikom koja štivu daje ogroman energetski naboj,
dinamiku mašine i tečnost rijeke. Objekti, likovi i događaji se
smjenjuju brzo i nehronološki, ali su ipak u logičkoj vezi. Do značenja
se dolazi kroz podrugljiv odnos prema savremenim kulturnim, političkim, a
bogami i ekonomskim fenomenima, ali nije
svo znacenje u plićaku i bizarnostima globalnih fenomena, duhovni haos, dileme i razdori unutar
običnog čovjeka, pojedinca, izneseni su savrseno jednostavno, bez
uvijanja onako kako bi to svako od nas mogao formulisati, ali nam to
obično ostaje što se kaže na vrh jezika.
Definitivno, proza koju stvaraju Sestre Bronte
sadrži u sebi bunt, kritički stav neophodan da bi se nešto moglo nazvati
rokerskim, a to je ono što posjeduje snagu, iskrenost i pomalo utopistički
pogled na svijet.
Prije nego sam počeo pisati ovaj tekst već
sam znao kako ga želim završiti, tako bih ja ovdje, za kraj, citirao
Lukasza Szopu, koji je, kad se susreo
sa tekstovima Sestara Bronte, u jednom mailu izjavio: 'To kako one pišu, to vam je kao da vam u sobu uđe Bart
Simpson i kaže nešto ozbiljno!'
Eto, pa vi sad vidite.
Pripremio: Marko Tomaš
Nezahvalni ljubavnici uzrokuju
mučninu uvjetovanu spomenom njihovih imena:
trbušne stijenke se skupe,
panika caruje jedan trenutak, ali sile razuma srede
situaciju lučenjem nekih
hormona u mozgu. Ne znam točno kojih. Dobro večer,
kako ste, odkud vi? A tri
djevojke se hihoću u njihovoj pozadini, naravno,
sve ih znam. I eto ih, bivši
ljubavnici sa svojim smušenim navikama, koje nisi
razumjela, ali si ih
tolerirala.
Kao npr.(INDISKRETAN DIO)
Moja mediteranska zbunjenost
nad neprolivanjem sjemena po meni, krevetu,
stropu i sličnom, nego
trčanje u kupatilo sa kesicom potamanjene djece. Turski
običaj - pranje poslije
seksa? Mržnja prema meni/ ženi/ majci? Problem je bio u
tome što bih se trenutak kada
bi on otišao u kupatilo osjetila tako
napuštenom, razočaranom,
odbačenom da bih plakala. (ne puno-suzicu, čisto
onako) i onda je u
časopisu za žene pisalo velikim slovima:
POSTKOITUSALANIMALTRISTE
I postalo mi je jasno od
čega bolujem.
MUŠKARAC UĐE, je li, U
ŽENU I ONDA ONA PROŽIVLJAVA POVEZANOST I CJELOVITOST KAO
ŠTO OSJEĆA DIJETE KAD JE U
MAJČINOJ MATERNICI, i oondaa, PREKIDOM SPOLNOG
SNOŠAJA ŽENA OSJEĆA BOL
ZBOG ODVAJANJA OD VOLJENOG BIĆA/ IZVORA ZAJEDNIŠTVA,
pa plače, I PROŽIVLJAVA
POSTKOITALNU DEPRESIJU.
ON NIJE HTIO BITI MOJA MAMA, to
ne.
Na kraju je prestao provoditi
svoju naviku trčanja do lavandina, što si isto
tako nisam znala objasniti, i
obrisao me papirnatom maramicom. Od nevjerice-
stavila sam je u džep.
Hodajući gradom, napipala sam je u džepu. Počele su se
događati čudne
stvari. Vidjela sam mačku koja je sjedila pod drvetom.
Pogledala me kao da je znala da
sam opet bila kod njega bez obzira koliko puta
sam rekla da neću,
neću više. Samo što nije progovorila:
ŠTA OPET OVA GLUPAČA
OVDJE.
Istina je, od kad smo se
prestali voljeti, ulazak u njegovu kuću, kao i
izlazak, uvijek sam ja ulazila
i izlazila prva, a on je zaključavao za mnom,
se ponavljao kao pogrešna
filmska scena, u koju sam ja ulazila drugačije
obučena, kao deža vi,
klapa 100-ti put. Susjedi su bili ljubazni prema meni kad
smo se voljeli. Mačke su
dolazile na prozor. Ja sam otvarala škure, on ih je
zatvarao. On je kuhao, ja sam
jela. On se ponavljao, ja sam se isto ponavljala.
RIJEČI KAO MRTVE STANICE,
mrtva epiderma, PADAJU SA NAS. NISAM MOGLA NAPISATI
REČENICU O SEBI ONDA.
MRTVE RIJEČI, SAD, O NAMA ONDA, PADAJU NA PAPIR. ČITAŠ
IH. MISLIŠ DA JE PRIČA, A
ONO - trkeljanje.
Ljude deprimiraju ovakve
stvari.
Šta ne pišeš o nečemu
veselom.
Evo nečeg drugog:
PRINOSI PRSTE NOSU. MIRIŠE NA
PIČKU ZADNJE LJUBAVNICE I IMA POTREBU POHVALITI
SE KAKO JE ETO DANAS SPAVAO SA
DVIJE žENE. laže ili ne, HRVATSKI MUŠKARAC,
zaslužuje odgovor. Odgovor:
ŠTA, DA TI PLJEŠĆEM? .
ON NEMA VREMENA ZA PRIJATELJE.
Ja se ne znam postaviti na takve izjave. Puknu
me sat vremena kasnije: Kako on
misli- nema vremena za prijatelje? On nema
prijatelje.
Čovjek lupa na vrata
birtije. Isti.
To je jebeno tužno.
HAKIM! OSVETI NAS, KOJIMA LJUDI
PRIČAJU GLUPOSTI!
Mi muškarci smo ti čudni,
malo. Hakime, molim te reci im, ja nemam strpljenja.
Reci im nešto o životu.
DRAGOJ INTERESANTNOJ TEORIJI:
Draga Teorijo,
Ti si mi jako inter-@-sant-na.
Ali, ja te ne razumijem. Nešto pročitam pa sve
krivo shvatim.
Teorija meni:
LJUDI POSTAJU POSTHUMANI.
JA: Ljudi postaju sve gluplji i
gluplji nego što je to milenijski uobičajeno
bilo, a njih deset se bavi
teorijom.
HAKIM!
Što teorija znade o čistom
srcu?
Sestre Bronte
Slavne godine
gramatičkih zavrzlama samoinicijativno su prešle u agregatno stanje
celulita na dupetu. Bijelom svijetu se smračilo od količine
prosvjetljenih umova što se njime rastrčala. U neprestanoj potrazi
udobnijeg podmetala za bijelo si dupe. Okruglih guza za razonodu i ugodno
druženje, lakše preživljavanje nezrelosti svoje poodmakle životne dobi. Tko si
nije naš'o životnu preokupaciju, nek odjebe. Tko se zaljubio, isto. Jer,
«Nećeš se
valjda zaljubit u mene?»,
«Pa, da, ja bih.».
«Ma ne možeš!»,
«A zašto?»,
«Jer ne!».
Netko ispadne kurva, netko budala, i umjesto bračnih parova
nastaju kronični alkoholičari, kopilad i šizofreničari. Krive
predstave o slobodoumlju omogućuju svršetke dostojne prikazivanja u
kazalištu s pedeset hiljada mjesta. I s izvanrednom akustikom. Nek se čuje
kako sline. Neka i najudaljeniji promatrač sve sazna. Neka svi budu u
mogućnosti da sude. Horski. Ljudski. Ljudi.
Guzice,
u brzom kasu za tehnološkim napretkom. Sanjaju o dobu u
kojemu će ljudi rađati sami
sebe, o potkožnim uređajima za standardiziranje tjelesnih masa. Sanjaju o
promjeni spola. Ljudi turisti plaze gradovima u kojima su odlučili
živjeti. Iz bedara kroče u gomilama, zarađuju za život. Jedu, gledaju, kupuju i sanjaju otvorenih
očiju. O rodnom selu i dragoj na prozoru. Sateliti kruže samovoljnim
orbitama. Teleportacija ljubavi. Zamrznuti život.
Sestre Bronte
lude
žene su ostale živjeti i bez mene
gledam ih i prepoznajem se
kad sebe gledam, ne
ne živim kao žena
doživljavam se kao mitsko
stvorenje
i već godinama se nisam
vidjela u svojoj realnoj veličini
jučer sam vidjela kako
stvari stoje
opet sam bila ljuta
intuicija ništa
elementarna ženska mudrost nula
najlakše je sve poslati u kurac
ali, nestručno se
baveći sobom dodatno pridonosim svjetskoj proizvodnji magle
kaos na stolu, kaos na podu,
kaos u glavi
televizija priča, telefon
zvoni, kompjuter šumi, mašina se okreće
netko je na parlafonu
Sestre Bronte
Vlak i to. Kašnjenja, Srbija,
policajci odvidavaju plafone. Iz njih izlaze rumunji. Na granicama se stoji
satima. Kupe je odvratan ali prazan. Ono izvan
njega je odvratnije i praznije. Sivo, s kišom. I kiše mi se. Od sjedenja na podu. Šmrcam i muti mi se pogled. Vježbe disanja ne pomažu.
A rekao mi je, za strah, da je to dijametralni opozit ljubavi.
"Da!", potvrdio je, optužujući. Govorila sam mu kako se bojim.
Reko je da se zato
toliko i znojim. Znojim se i smrdim i raste mi brada. Meni raste brada, njemu se krive nokti. "i da me nisi slučajno spomenula !", reko mi je. Svi tako
kažu. Svi se boje urokljivog oka zlog naturalizma. Konteksta
kojeg bi im mogao dati. Ljudi se boje svakog konteksta. Osim onog kojeg su si
eventualno
odabrali. Da se lakše podnesu.
I ovaj dan, danas. Deset godina živaca sam si pojela. Na podu
željeznickog kolodvora. S ukradenim šalom pod dupetom. Skinula sam etiketu s
njega da ga netko ne bi prepoznao. Izgleda ko da je probušen
cigarom, ali, to je rupa kroz koju mi moja otriježnjena savijest viče:
"Propalico, pijanuro!"
I lopužo. Viče i predbacuje mi moje propuste i strah od
života. Paniku u kojoj sam se našla kad sam skužila da moram brinut za sebe.
Ulagati, raditi, laktariti i prevariti. Gurati naprijed škripava kolica
svog ponosa. Sramim ga se, ali paše mi uz kaput.
Sjedim, a jedan klošar prođe kraj koša za smeće pod
kojim sjedim i nešto baci u njega. Ja čitam. Prođe drugi klošar. Za
minutu se vrati i nešto pokupi
iz koša. Pet murjaka stoji kraj koša. Ja
čitam. Odlaze murjaci, dolaze odrpanci. Jedan drugom preprodaju mobitel. A
da si i ja kupim jedan ? Tražim
karticu i idem na telefon.
"Halo, kasni mi vlak! Šta da radim ?".
"Čekaj."
Nove presvlake u starom vagonu. Jedan od dva, što idu van zemlje.
Za raskoš
i promidbu. Pruge drmaju, a
zavjese su bezukusno ružne. Sve smrdi. Hrpa
tužnih neugodnih mirisa.
Vlasnici su ih se odrekli. Pridodajem smrad loših
cigara i
oslobađajućeg prdeža.
Kondukteri natucaju neka čudne slavenštine, svaki sa svojim
naglaskom. Sjedi tu, sjedi tamo, ček´ne, vrat´se onamo. "Pa
jebemumater, ko mi je razbrco kompozicju !"
Vec tri sata se pokušavam pošteno rasplakat.
"Dokumente molim!", kaže mi policajka teško našminkanih
usana.
"Da. Evo. Nego, znate li Vi kamo bi ovi vagoni trebali
produžiti ?"
" Ne", moji dokumenti padaju po podu, "ali onaj
slijedeći, znam da ide do Venecije."
"Aha, slijedeći znači."
"Da."
"Hvala."
I reko mi je: "Duboko diši !", "i polako
izdiši." Nisam ga slušala jer sam
plakala. Oblačila sam majicu i s njom preko lica trljala oči. Jer,
sramim se
svog plača, a on me hoće na javnim mjestima ili
zajedničkim jutarnjim toaletama. Sramim se svoje prizemne gluposti. Ali
plačem, teško se budim,
jedva ustajem. I sve me boli, daleko sam od svega što me voli.
Kapotreno me pita, kamo idem. Da li može on tu, sjest sa mnom.
Kažem mu da
nisam sretna što idem.
Dečko i to. "Aaaah,"
kaže on i krene ispunjavat vozne
redove. Naš vlak proglašava
teretnim. Tako paše s voznim redom. Izlazi na
svakoj stanici i pišti.
"Najljepše je na svjetu, je bit kapotreno." - kaže.
"Ja sam htjela bit
makinista." - kažem. Iz susjednog
kupea mladi bračni par u
najboljim godinama
paničari. Kasne na vezu prema zapadu. Neće stić na
posao. Zbog kašnjenja i veze
koju neće uspjet uhvatit. Prevadam svete riječi
njegova veličanstva
kapotrena. Cupkaju u mjestu. Kapo je zadovoljan. Zapravo,
ljut je, državne željeznice
otele su mu tri dragocjena sata sna. Da nisu,
pozvao bi me na cugu.
Pregled karata, često. "Imaš li ti pravo da se
krećeš ?"
"Da, kupila sam ga na blagajni za međunarodni
promet." Prodavač me upozorio
da to preskupo plaćam. Novcem iskamčenim od domovine mi.
Porezni obveznici i ta socijala. Moja mama i moj tata. Ja; moj
dečko. Moj Stane.
"Stane, Stane. Si ti moj Stane ?"
__________________________________________________________________________________________________________
Sestre Bronte