SESTRE BRONTE                                                                                           

 

ANĐELI SA KRILIMA OD ŽICE

 

Mislim da je to bilo prije nekih godinu dana.

Došao Robi iz Zagreba i kao i obično donio nam pregršt knjiga i časopisa na uvid, da znamo šta se dešava i kako se piše u susjednoj nam državi.

Nešto malo vremena prije toga, u ATTACK-ovom zinu sam čitao o časopisu Libra, koji je od strane cenzora Zagrebačkog Studentskog Centra bio protjeran iz istog, jer uredništvo nije pristajalo na trule kompromise dušebrižnika i čuvara javnog morala Studenstokg Centra.

Naime, cenzorska mašinerija se pobunila zato što su svoje mjesto u sadržaju Libre našli tekstovi Kathy Acker, iste autorice zbog koje su Godine (danas Godine Nove), prije desetak godina, za vrijeme dok je Robert Perišić bio urednik tog lista, bile na meti književne inkvizicije SC-a. Pored tekstova Kathy Acker, ono što je u Libri zasmetalo cenzorima, bili su tekstovi potpisani od Sestara Bronte.

Uglavnom, nakon progona iz SC-a Godine su postale Godine Nove (danas jedan od najznačajnijih časopisa na Hrvatskoj kulturnoj sceni), a Libra je postala Libera; Libra Libera časopis koju svoju ulogu u savremenoj Hrvatskoj kulturi tek treba da odigra, iako je po meni već sada jedan od najsadržajnijih i najboljih kulturnih časopisa sa kojima sam se susretao, a da je pokrenut od nove generacije, mladih ljudi koji tek iznose svoje ideje i spoznaje na svjetlo dana.

Jebiga, red je da ne odem predaleko od teme kojoj sam imao namjeru posvetiti ovaj tekst. Vraćam se, dakle, na prije godinu dana...

Elem, baš mi je drago bilo, kad sam među hrpom izdanja, koja nam je Robi donio na poklon, vidio lice Kathy Acker na naslovnici i natpis Libra Libera iznad nadrealne post-punk pojave drage mi i ovdje često spominjane Acker-ovice.

U prevodu Borivoja Radakovića, ne tako sjajnom i kompaktnom kao u gore pomenutom izdanju Godina, ali ipak sasvim korektnom i čitljivom, učenica W.S. Boroughsa Kathy Acker je bila prva žrtva moje čitalačke gladi, štivo koje sam progutao već prvi dan po dobitku Libre.

A onda,

onda je usljedio susret sa Sestrama Bronte.

Nisam mogao vjerovati, jebote, koja fantastična zabava. Pročitam još jednom, po nekim detaljima iz teksta reklo bi se da su cure 'naše', što me je dodatno zbunilo.

Bože, pomislih, što ja nemam sreće da se susretnem sa ovakvim djevojkama, zar ih uopšte ima kod 'nas', kakav bi to seks bio, ne mogu ni da zamislim. Nekonvencionalne, iz rečenice u rečenicu u razdraganoj igri sa jezikom, čovječe, cure imaju muda, i ono što bi mnogi nazvali muški stav, iako bih ga ja nazvao jednostavno normalnim ljudskim stavom, sa čime se vjerovatno veći dio javnog mnjenja neće složiti, jer kod nas je normalno da su cure sriktane malograđanskim haj' ti u kuhinju vrijednostima i obično se plaše da istupe otvoreno i beskompromisno, i tako prihvate nametnutu im ulogu domaćica i muškog oslonca, pa se onda bune kao jadne mi (a takva je i književnost koju stvaraju, naravno čast izuzecima).

Sad ja kažem, odjebite to, same ste krive, hajde podignite pogled i otvoreno recite svemu, očevima, majkama, rodbini, prijateljima, okolini, koji je više kurac, ja hoću da se jebem kad mi se jebe, sa onoliko ljudi sa koliko mi je ćeif, i nije me briga šta će komšije reći na to što sam došla kući u četiri izjutra.To je istinska emancipacija, jedini ispravan put, samooslobađanje.

To cijenim.

A tako govore Sestre Bronte.

O njima kao osobama, iako mi se prije par mjeseci ostvario san da ih upoznam, ne bih htio puno govoriti, sem da se radi o Tanji i Jeleni, dvjema djevojkama iz Pule. 

Gledao sam ih kako na planinarskim konopcima vise sa stropa sajamske hale, sa krilima od žice pričvršćenim na leđa i čitaju svoje tekstove.

Ne, nisu me razočarale, učinile su me sretnim što su stvarne.

Hvala vam sestrice.

 

Inače, nisam bez razloga pominjao Williama Boroughsa i Kathy Acker.Vidljivo je da rad Sestara Bronte ide tragom post-punk književnosti, a opet ima dozu originalnosti dovoljnu da se izbjegne bilo kakva pomisao na kopiranje ili ugledanje na književne ikone post-punka. Svoje tekstove stvaraju cut-up tehnikom koja štivu daje ogroman energetski naboj, dinamiku mašine i tečnost rijeke. Objekti, likovi i događaji se smjenjuju brzo i nehronološki, ali su ipak u logičkoj vezi. Do značenja se dolazi kroz podrugljiv odnos prema savremenim kulturnim, političkim, a bogami i ekonomskim fenomenima, ali nije  svo znacenje u plićaku i bizarnostima  globalnih fenomena, duhovni haos, dileme i razdori unutar običnog čovjeka, pojedinca, izneseni su savrseno jednostavno, bez uvijanja onako kako bi to svako od nas mogao formulisati, ali nam to obično ostaje što se kaže na vrh jezika.

Definitivno, proza koju stvaraju Sestre Bronte sadrži u sebi bunt, kritički stav neophodan da bi se nešto moglo nazvati rokerskim, a to je ono što posjeduje snagu, iskrenost i pomalo utopistički pogled na svijet.

Prije nego sam počeo pisati ovaj tekst već sam znao kako ga želim završiti, tako bih ja ovdje, za kraj, citirao Lukasza  Szopu, koji je, kad se susreo sa tekstovima Sestara Bronte, u jednom mailu izjavio:   'To kako one pišu, to vam je kao da vam u sobu uđe Bart Simpson i kaže nešto ozbiljno!'

Eto, pa vi sad vidite.

 

Pripremio: Marko Tomaš

 

 


MI MUŠKARCI SMO TI ČUDNI

 

Nezahvalni ljubavnici uzrokuju mučninu uvjetovanu spomenom njihovih imena:

trbušne stijenke se skupe, panika caruje jedan trenutak, ali sile razuma srede

situaciju lučenjem nekih hormona u mozgu. Ne znam točno kojih. Dobro večer,

kako ste, odkud vi? A tri djevojke se hihoću u njihovoj pozadini, naravno,

sve ih znam. I eto ih, bivši ljubavnici sa svojim smušenim navikama, koje nisi

razumjela, ali si ih tolerirala.

Kao npr.(INDISKRETAN DIO)

Moja mediteranska zbunjenost nad neprolivanjem sjemena po meni, krevetu,

stropu i sličnom, nego trčanje u kupatilo sa kesicom potamanjene djece. Turski

običaj - pranje poslije seksa? Mržnja prema meni/ ženi/ majci? Problem je bio u

tome što bih se trenutak kada bi on otišao u kupatilo osjetila tako

napuštenom, razočaranom, odbačenom da bih plakala. (ne puno-suzicu, čisto

onako) i onda je u časopisu za žene pisalo velikim slovima:

POSTKOITUSALANIMALTRISTE

I postalo mi je jasno od čega bolujem.

MUŠKARAC UĐE, je li, U ŽENU I ONDA ONA PROŽIVLJAVA POVEZANOST I CJELOVITOST KAO

ŠTO OSJEĆA DIJETE KAD JE U MAJČINOJ MATERNICI, i oondaa, PREKIDOM SPOLNOG

SNOŠAJA ŽENA OSJEĆA BOL ZBOG ODVAJANJA OD VOLJENOG BIĆA/ IZVORA ZAJEDNIŠTVA,

pa plače, I PROŽIVLJAVA POSTKOITALNU DEPRESIJU.

ON NIJE HTIO BITI MOJA MAMA, to ne.

 

Na kraju je prestao provoditi svoju naviku trčanja do lavandina, što si isto

tako nisam znala objasniti, i obrisao me papirnatom maramicom. Od nevjerice-

stavila sam je u džep. Hodajući gradom, napipala sam je u džepu. Počele su se

događati čudne stvari. Vidjela sam mačku koja je sjedila pod drvetom.

Pogledala me kao da je znala da sam opet bila kod njega bez obzira koliko puta

sam rekla da neću, neću više. Samo što nije progovorila:

ŠTA OPET OVA GLUPAČA OVDJE.

Istina je, od kad smo se prestali voljeti, ulazak u njegovu kuću, kao i

izlazak, uvijek sam ja ulazila i izlazila prva, a on je zaključavao za mnom,

se ponavljao kao pogrešna filmska scena, u koju sam ja ulazila drugačije

obučena, kao deža vi, klapa 100-ti put. Susjedi su bili ljubazni prema meni kad

smo se voljeli. Mačke su dolazile na prozor. Ja sam otvarala škure, on ih je

zatvarao. On je kuhao, ja sam jela. On se ponavljao, ja sam se isto ponavljala.

RIJEČI KAO MRTVE STANICE, mrtva epiderma, PADAJU SA NAS. NISAM MOGLA NAPISATI

REČENICU O SEBI ONDA. MRTVE RIJEČI, SAD, O NAMA ONDA, PADAJU NA PAPIR. ČITAŠ

IH. MISLIŠ DA JE PRIČA, A ONO - trkeljanje.

Ljude deprimiraju ovakve stvari.

Šta ne pišeš o nečemu veselom.

Evo nečeg drugog:

PRINOSI PRSTE NOSU. MIRIŠE NA PIČKU ZADNJE LJUBAVNICE I IMA POTREBU POHVALITI

SE KAKO JE ETO DANAS SPAVAO SA DVIJE žENE. laže ili ne, HRVATSKI MUŠKARAC,

zaslužuje odgovor. Odgovor: ŠTA, DA TI PLJEŠĆEM? .

ON NEMA VREMENA ZA PRIJATELJE. Ja se ne znam postaviti na takve izjave. Puknu

me sat vremena kasnije: Kako on misli- nema vremena za prijatelje? On nema

prijatelje.

Čovjek lupa na vrata birtije. Isti.

To je jebeno tužno.

HAKIM! OSVETI NAS, KOJIMA LJUDI PRIČAJU GLUPOSTI!

Mi muškarci smo ti čudni, malo. Hakime, molim te reci im, ja nemam strpljenja.

Reci im nešto o životu.

DRAGOJ INTERESANTNOJ TEORIJI:

Draga Teorijo,

Ti si mi jako inter-@-sant-na. Ali, ja te ne razumijem. Nešto pročitam pa sve

krivo shvatim.

Teorija meni:

LJUDI POSTAJU POSTHUMANI.

JA: Ljudi postaju sve gluplji i gluplji nego što je to milenijski uobičajeno

bilo, a njih deset se bavi teorijom.

HAKIM!

Što teorija znade o čistom srcu?

 

 

Sestre Bronte

 

 


  Slavne godine gramatičkih zavrzlama samoinicijativno su prešle u agregatno stanje celulita na dupetu. Bijelom svijetu se smračilo od količine prosvjetljenih umova što se njime rastrčala. U neprestanoj potrazi udobnijeg podmetala za bijelo si dupe. Okruglih guza za razonodu i ugodno druženje, lakše preživljavanje nezrelosti svoje poodmakle životne dobi. Tko si nije naš'o životnu preokupaciju, nek odjebe. Tko se zaljubio, isto. Jer,

 «Nećeš se valjda zaljubit u mene?»,

                          «Pa, da, ja bih.».

                               «Ma ne možeš!»,                                                                   

                                        «A zašto?»,

                                         «Jer ne!».

 Netko ispadne kurva, netko budala, i umjesto bračnih parova nastaju kronični alkoholičari, kopilad i šizofreničari. Krive predstave o slobodoumlju omogućuju svršetke dostojne prikazivanja u kazalištu s pedeset hiljada mjesta. I s izvanrednom akustikom. Nek se čuje kako sline. Neka i najudaljeniji promatrač sve sazna. Neka svi budu u mogućnosti da sude. Horski. Ljudski. Ljudi.

Guzice,

u brzom kasu za tehnološkim napretkom. Sanjaju o dobu u kojemu će ljudi  rađati sami sebe, o potkožnim uređajima za standardiziranje tjelesnih masa. Sanjaju o promjeni spola. Ljudi turisti plaze gradovima u kojima su odlučili živjeti. Iz bedara kroče u gomilama, zarađuju za život.  Jedu, gledaju, kupuju i sanjaju otvorenih očiju. O rodnom selu i dragoj na prozoru. Sateliti kruže samovoljnim orbitama. Teleportacija ljubavi. Zamrznuti život.

 

 

Sestre Bronte


lude žene su ostale živjeti i bez mene

gledam ih i prepoznajem se

kad sebe gledam, ne

ne živim kao žena

doživljavam se kao mitsko stvorenje

i već godinama se nisam vidjela u svojoj realnoj veličini

jučer sam vidjela kako stvari stoje

opet sam bila ljuta

intuicija ništa

elementarna ženska mudrost nula

najlakše je sve poslati u kurac

ali, nestručno se baveći sobom dodatno pridonosim svjetskoj proizvodnji magle

kaos na stolu, kaos na podu, kaos u glavi

televizija priča, telefon zvoni, kompjuter šumi, mašina se okreće

netko je na parlafonu

 

 

Sestre Bronte


 

 

Vlak i to. Kašnjenja, Srbija, policajci odvidavaju plafone. Iz njih izlaze rumunji. Na granicama se stoji satima. Kupe je odvratan ali prazan. Ono izvan

  njega je odvratnije i praznije. Sivo, s kišom. I kiše mi se. Od sjedenja na podu. Šmrcam i muti mi se pogled. Vježbe disanja ne pomažu.

 

  A rekao mi je, za strah, da je to dijametralni opozit ljubavi. "Da!", potvrdio je, optužujući. Govorila sam mu kako se bojim. Reko je da se zato

  toliko i znojim. Znojim se i smrdim i raste mi brada. Meni raste brada, njemu se krive nokti. "i da me nisi slučajno spomenula !", reko mi je. Svi tako

  kažu. Svi se boje urokljivog oka zlog naturalizma. Konteksta kojeg bi im mogao dati. Ljudi se boje svakog konteksta. Osim onog kojeg su si eventualno

  odabrali. Da se lakše podnesu.

 

  I ovaj dan, danas. Deset godina živaca sam si pojela. Na podu željeznickog kolodvora. S ukradenim šalom pod dupetom. Skinula sam etiketu s

  njega da ga netko ne bi prepoznao. Izgleda ko da je probušen cigarom, ali, to je rupa kroz koju mi moja otriježnjena savijest viče: "Propalico, pijanuro!"

 I lopužo. Viče i predbacuje mi moje propuste i strah od života. Paniku u kojoj sam se našla kad sam skužila da moram brinut za sebe.

  Ulagati, raditi, laktariti i prevariti. Gurati naprijed škripava kolica svog ponosa. Sramim ga se, ali paše mi uz kaput.

 

  Sjedim, a jedan klošar prođe kraj koša za smeće pod kojim sjedim i nešto baci u njega. Ja čitam. Prođe drugi klošar. Za minutu se vrati i nešto pokupi

  iz koša. Pet murjaka stoji kraj koša. Ja čitam. Odlaze murjaci, dolaze odrpanci. Jedan drugom preprodaju mobitel. A da si i ja kupim jedan ? Tražim

  karticu i idem na telefon.

 

  "Halo, kasni mi vlak! Šta da radim ?".

 

  "Čekaj."

 

  Nove presvlake u starom vagonu. Jedan od dva, što idu van zemlje. Za raskoš

i promidbu. Pruge drmaju, a zavjese su bezukusno ružne. Sve smrdi. Hrpa

tužnih neugodnih mirisa. Vlasnici su ih se odrekli. Pridodajem smrad loših

cigara i oslobađajućeg prdeža.

 

  Kondukteri natucaju neka čudne slavenštine, svaki sa svojim naglaskom. Sjedi tu, sjedi tamo, ček´ne, vrat´se onamo. "Pa jebemumater, ko mi je razbrco kompozicju !"

 Vec tri sata se pokušavam pošteno rasplakat.

 

  "Dokumente molim!", kaže mi policajka teško našminkanih usana.

 

  "Da. Evo. Nego, znate li Vi kamo bi ovi vagoni trebali produžiti ?"

 

  " Ne", moji dokumenti padaju po podu, "ali onaj slijedeći, znam da ide do Venecije."

 

  "Aha, slijedeći znači."

 

  "Da."

 

  "Hvala."

 

  I reko mi je: "Duboko diši !", "i polako izdiši."  Nisam ga slušala jer sam plakala. Oblačila sam majicu i s njom preko lica trljala oči. Jer, sramim se

  svog plača, a on me hoće na javnim mjestima ili zajedničkim jutarnjim toaletama. Sramim se svoje prizemne gluposti. Ali plačem, teško se budim,

  jedva ustajem. I sve me boli, daleko sam od svega što me voli.

 

  Kapotreno me pita, kamo idem. Da li može on tu, sjest sa mnom. Kažem mu da

nisam sretna što idem. Dečko i to. "Aaaah,"  kaže on i krene ispunjavat  vozne

redove. Naš vlak proglašava teretnim. Tako paše s voznim redom. Izlazi na

svakoj stanici i pišti. "Najljepše je na svjetu, je bit kapotreno."  -  kaže.

"Ja sam htjela bit makinista."  - kažem. Iz susjednog kupea mladi bračni par u

najboljim godinama paničari. Kasne na vezu prema zapadu. Neće stić na

posao. Zbog kašnjenja i veze koju neće uspjet uhvatit. Prevadam svete riječi

njegova veličanstva kapotrena. Cupkaju u mjestu. Kapo je zadovoljan. Zapravo,

ljut je, državne željeznice otele su mu tri dragocjena sata sna. Da nisu,

pozvao bi me na cugu.

 

  

 

  Pregled karata, često. "Imaš li ti pravo da se krećeš ?"

  "Da, kupila sam ga na blagajni za međunarodni promet."  Prodavač me upozorio da to preskupo plaćam. Novcem iskamčenim od domovine mi.

  Porezni obveznici i ta socijala. Moja mama i moj tata. Ja; moj dečko. Moj Stane.

 

  "Stane, Stane. Si ti moj Stane ?"

 

  __________________________________________________________________________________________________________

 

 

 

 

Sestre Bronte