Dani i noći prolaze bez ikakvog reda. Danas mi je juče, a sutra mi je tek za sedam dana. I tu se desi svašta. Dese mi se stvari koje sam nekad prije čitao u knjigama, gledao u filmovima, sanjao, a dese mi se i one koje nisam. Moj pogled i moje osjećanje života postalo je toliko sveobuhvatno da je izgubilo svako značenje. I onda se pitam koji sam ja lik u svemu tome. Idemo li vodoravno ili okomito što bi rekli u scenariju. Šta čovjek treba da očekuje. Je li dovoljno zadovoljiti se savršenom melodijom, sunčanim danom, osmijehom punim harmonije ili noću provedenom pored tebe. Gledaš me i govoriš da ti obično prvi put sa nekim nije dobro, a sa mnom je bilo. A meni nije prvi put sa tobom, to sam ti zaboravio reći, ja orgazme doživljavam očima, EKSPLOZIJE dovoljne da unište Moskvu i NewYork zajedno, dovoljne da uklone oblake i donesu sunce da meteorolozi sjednu na trotoar, uhvate se za glavu i daju otkaz. A nije do mene. DRAGO MI JE DA SI TU, kažeš. Nervozna si. To je kao muzika, kažem, na pola puta, ja i smiješna ljubavna priča koja se ogleda u očima punim očaja. Nekada pada kiša nekada puše vjetar nekada je sunce a nekada sve to skupa i ne znam kome da se obratim kada dođe do tačke koja nema novi red u sebi kome da se obratim kada sjedim na kamenu sjedim na stolici i primjetim da zid ima upitni pogled kakvim odvraćam i ja. U pojedinim trenucima uhvatim sebe kako razmišljam o juče. Pričali smo, pomalo omamljeni, zatim je ona došla, polizala ti uho i otišle ste zajedno. I ja sam ti mogao polizati uho.Nije loša scena za film: dva muškarca relativno šetaju i susreću na zidiću pored puta dvije cure kako povraćaju. Predstave se kao kolekcionari i pitaju ima li išta upotrebljivo. Može se ubaciti u neki kontekst, šta ja znam... Previše je subjekata u igri. Ne znaš s koje strane može doći udarac, dovoljno je samo na trenutak biti nepažljiv.Tu sam ja majstor. Ljudi su programirani da te zajebu. Možeš se ti truditi, mogu i oni, ali to ide nesvjesno. ZAVIST NAM JE UROĐENA, lako je poslije naći opravdanje za samog sebe, a još lakše sve zaboraviti. A eliminacijom viška subjekata sužavaš sebi ionako jadan i oskudan životni prostor. OBLAK TUGA DIJETE I SAMOUBICA. Kotam da je to solidno ime za bend, ali unaprijed sam siguran da neće biti usvojeno. Pitam je za savjet i odgovara da izbacim Tugu. Spustim slušalicu i već je lakše. Ne mogu se rastati od tuge. U zadnje vrijeme pokušavam da izbjegnem vojsku. Kopam na sve strane ali nema šanse. Moraš platit i ti svoj danak državi. A svi smo platili i previše. Jebo državu kojoj plačaš samo da bi je nastavio mrziti. Bio sam u nekim drugim državama i nisam se mogao naviknuti na normalne ljude. Pa sam se vratio u naš rezervat. Kupio sam BRONHITIS na rasprodaji i sad letim na plučnim krilima vjetra, nadgledam nervne slomove i potrese mozga, okrugle mete sa visine izledaju okrugle, iznad glava oblačići u kojima piše HELP. Vidim nas dvoje (opet mi, pa kako jebemu) šetamo Šantićevom ulicom i ostavljamo za sobom komadiće osjećaja da se znamo vratiti kad dođemo do kraja. Ako stignemo do kraja - to je jedna naša pjesma - pod pustinjskim suncem ti i ja, ovde nije baš pustinjsko, ali nekad zna biti i gore. Uglavnom, šetali smo tuda, ovo nije bilo u planu, ali šta ću sad sam se sjetio – da li si spremna da radimo neke lude stvari, pitao sam...ZNAO SAM DA NISI. Ne, u stvari ti si pitala mene, a ja nisam bio, u stvari OKOLNOSTI nisi zadovoljavale naš nivo svijesti, više tvoj nego moj, ja više volim da sam u nesvjesnom stanju. A bio je dan borbe protiv SIDE. Marko je rekao da bismo se trebali testirati, jer možda je danas besplatno. I ja sam se složio. Ostali smo malo na srušenom hotelu, održavali se u nesvjesnom stanju, posmatrali nebo, brda, prolaznike i složili se da bismo se trebali otići testirati, jer je možda danas besplatno. Zatim smo se razišli i ja sam došao kući i ispržio sebi džigaricu i pomfrit. O BOŽE DORUČKA, daj da se sutra probudim živ i sa markom za kafu. Ako se dovoljno potrudim da osjetim buđenje, to mi uglavnom ne uspijeva, i sve krene onako kako sam isplanirao da ne bude, a poslije se i ne sjećam. Isto poslije, one noći kada si željela postati slika (KAKVA JE RAZLIKA IZMEĐU ŽENE I NJEZINE SLIKE? – efektivne stvarnosti prve i idealne nestvarnosti druge - ),govorila si da pišeš da bi mogla mirno spavati i da ne znaš zašto se sa mnom ponašaš tako. Vidim to sada ponovo, usne ti se tresu i sviđaš mi se, muzika se raspala na ritam i melodiju i dodirnuo bih te ali si daleko si i ti i svi ostali, sviđaš mi se, ali ako misliš da bih te mogao razumjeti varaš se jer:
a) ne znam o čemu
govoriš
b) ja hodam po ulici snova
c) moje tijelo nema
zapreminu
d) ja hodam po ulici snova
Vidiš, nisi u pravu. Gledaj to
iz ugla ruže, kažeš. Nisam to skonto. A bila si me ovlastila da razmišljam.
Radix malorum est, nisu to tek tako govorili rimljani. A nisu znali ono što mi
znamo. Ali su probali i više. Mi probamo ponekad, a uglavnom SVI SJEDE I
GLEDAJU NA SAT. Kao da svakog trenutka treba nešto da se desi. Pa možda i
hoće. IDEMO, samo naprijed. Tamo nema ničega. Idemo polako. lijeva desna lijeva desna.
Nedim Ćišić