NEMOĆ SLIKE I SNAGA PREDMETA

sa slikarom Jusufom Hadžifejzovićem razgovara Vojislav Vujanović

Jusuf Hadžifejzović je umjetnik koji je u svojoj ranoj dobi unosio nemir u sredini u kojoj je djelovao jer nije pristajao na konvencije koje su vladale u vremenu i prostoru već je tražio drugačije forme komuniciranja sa svojom sredinom. Moderne forme likovnog govorenja ovdje u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, imale su tu sreću da su imale takvog protagonistu kakav je Jusuf Hadžifejzović. I svaki susret s njim, i onaj najednostavniji, jeste događaj, jer se začas transponira u mali ritual spoznaja koje su emanirale iz sebe svojom riječju, svojom gestom, nekom neobičnom stasalom puninom i pomalo potmulom zvonkošću. Zahvalno je, stoga, govoriti s njim. I, evo, počinjemo:

V: Čudno je to da ste Vi počeli da se bavite ovom performansnom formom umjetničkog komuniciranja prije nego što ste znali da je to neki umjetnički trend, da ste iz toga svoga unutarnjeg nagona uspjeli da prokinete tu ljušturu u kojoj je čovjekova imaginacija bila zarobljena, gdje se postavljalo pitanje da li veću istinu predstavlja slika predmeta ili sam predmet, da li asocijacije koje rađa slika iz sebe omogućuju šire zahvatanje smislenosti ljudske opstojnosti ili predmet koji je oslobođen konotacija, koji jeste ono što jeste. A to znači: odreći se slike kao slike, predmetom govoriti istinu stvari.

J: Postoji samo jedna istina za bilo koji predmet ili za bilo kojeg čovjeka ili za bilo koju oblast. Ljudi su oni koji su svjedoci tih istina. Oni ih krive, oni lažu i oni govore istinu. Tako je i sa predmetima.

V: Jedan od ključnih momenata u vašoj umjetnosti jeste problem travestiranja, prenošenje predmeta u njegovu drugu stvarnost ali sa očuvanjem njegove biti.

J: Mislim o svemu dok radim. Počnem od svog znanja koje imam, od toga što ja nazivam deponiranim iskustvom, do onoga što srećem na licu mjesta i od toga tvorim rad. Živeći i radeći ono što mislim da treba da radim, ja jednostavno imam jako malu produkciju radova, zato pravim veću produkciju grafika, jer ja radim radove kada me neko negdje zove, niti imam atelje niti mi treba, možda će mi trebati kad počnem da slikam. Takav sam umjetnik, neka vrsta arheologa koji ide od mjesta do mjesta i čeprka po prvom sloju arheologije.

V: Jedna je, uslovno rečeno, iznenađujuća tema koja se pojavljuje u vašem radu: mogla bi se nazvati problematizacijom Kristove sudbine.

J: Isus je za mene važan kao čovjek koga je istorija zabilježila, i mi evo sada govorimo ravno dvije hiljade godina poslije njegovog življenja i njegovog projekta. Ja sam još '79. godine napravio rad u Puli na gradskom trgu koji se zvao Tajna večera, i napravljen je po slici Leonarda da Vinčija. Jednostavno sam napravio isti raspored ljudi, bilo ih je 13, koji su sjedili za stolom, na prednjoj strani stola nije bilo ljudi, jer sam tako pratio scenografiju slike. Mi smo tu jednostavno sjedili, jeli, pili, pričali, bili smo obučeni sasvim normalno. Ljudi koji su učestvovali bili su umjetnici koji su bili pozvani na likovne susrete u Pulu '79. godine.

V: Koristeći se štafelajima svoga prijatelja, Vi ste na nekim svojim instalacijama studirali zapravo sebe, da biste štafelaj i sebe doveli u odnos Krista i raspeća.

J: Više Krista koji nosi krst na Golgotu, jer štafelaj je alatka kojom se služe umjetnici slikari, a on sam po sebi asocira na giljotinu, asocira na krst, i ja koji se već dugo ne bavim više štafelajskim slikarstvom, ja sam to uzeo kao simbol, kao teret, kao balast. To sam koristio u performansima u Dubrovniku i na Cetinju, gdje sam koristio štafelaj kao nosač moje odjeće koja je u koferu, jer ja sam umjetnik izbjeglica. Ja sam poslije tog štafelaja donio kofer koji sam otvorio i do najmanje sitnice sve stvari izbacio i stavio na taj štafelaj. Uzgred, to je štafelaj pokojnog File Filipovića, jednog od najvećih slikara Crne Gore, koji je bio moj znanac i prijatelj.

V: Tri elementa, tri stvari se bokore, svojim značenjima, svojim vrijednostima, u vašim projektima: stolica, hljeb i lutka.

J: To je tačno. Govorite o mom zadnjem performansu u Budvi koji se zove “Budva - depo – demonstracija”. Ja sam jednostavno pokupio stvari koje sam našao u ulici koju sam nazvao Gril - kič - bulevar, ja nisam vidio veću ulicu i više kiča i roštiljijade u mom životu, tako da koristim ono što me fascinira. Stolicu koristim kao elemenat koji često zatičemo u kafanama. Kada su stolice okrenute naopako, to znači da je gostoprimstvu došao kraj i da je to “Feierabend”. Ja svaki svoj performans počinjem tako, počnem sa stolicom, poslije uzimam Eve Saint Lorain parfeme kojima se pretjerano mažem. Ja stolicu stavljam na glavu i stanem mirno i čekam trenutak kad ću početi da radim, znači ja na neki način u toj poziciji smirujem ljude i dajem do znanja da počinje moj rad. Tako isto i završavam svoj rad. Lutke koristim kao male ženske mumije, jer u raznim ritualima i na raznim izložbama sretao sam, ne na izložbama umjetničkim nego na izložbama tih rituala crne magije, bijele magije, nalazio sam lutke gdje su ljudi, vračajući, radili neke obrede na njima. Ja sada koristim to kao neki ekstrakt žene ili kao prisustvo žene, jer one nisu ratnici, ali su uvijek najveći stradalnici, specijalno na ovim prostorima gdje je biti muško ipak nekako lakše, a mi to znamo dobro da kada, recimo, čovjek kaže da je spavao sa više žena, u našem miljeu ga gledaju kao heroja, a kada uđe žena i kaže da je isto spavala sa više muškaraca, onda je ona kurva i gore. Na neki način, ja to koristim kao što oni koriste kod svoga vračanja, samo što ja radim svoj obred, svoju umjetnost. Pored hljeba ja koristim i kosu, ali najviše koristim one predmete i one stvari u kojima mi imamo isto ili približno iskustvo. Ja mislim da je hljeb jedina materija koja se nikome ne može zgaditi, još nisam sreo čovjeka koji ne jede hljeb. Znači, hljeb je neka sveta materija. Drugo, mi imamo svi slično iskustvo, tako da kada ja koristim hljeb ili tijesto ili kada nađemo dlaku u hljebu, imamo istu reakciju. Znajući to po sebi, ja to koristim da bih izazvao istu reakciju kod publike.

V: Niste li se slučajno tim svojim postupkom približili ideji Iva Klajna koji je, smatrajući da su globalni sistemi umrli i izumrli, da je svaka ličnost, svaki čovjek, svako biće, jedan kozmos za sebe, i treba njemu prići, doći do njega, i biti sam pred sobom iskren? Taj pojam iskrenosti on je pokušao da dokuči oslobađanjem tijela svega onoga što ga je skrivalo, da bi samo tijelo bilo predočeno samome sebi. On je, recimo, namakao žensko tijelo u boju i onda ga valjao po platnu ili papiru, tako da osvjedoči istinu o svome otisku.

J: Ja ne znam da li vi znate za jedan moj rad koji sam napravio '97. godine na Cetinju koji je bio homage Ivu Klajnu jer prvo ja poštujem tog umjetnika i mislim da je ostavio iza sebe veliki trag. On je prvi čovjek koji je izložio prazan prostor. Napravio je to '58. godine, znači kad sam ja imao dvije godine u galeriji koja se zove Hessen-haus u Antverpenu. Bilo je 12 ljudi na tom događaju, i ja sam imao tu sreću da upoznam jednu ženu koja je bila na otvorenju te izložbe. Klajn je došao u svoju sobu, bilo je ispisano samo "Imaterijalna zona - Iv Klajn", i on je zapalio jednu cigaretu, napustio prostor i otišao za Pariz. On je naznačio dimom prostor, koji je ostao potpuno prazan kad je on otišao, i to je bila imaterijalna, znači nematerijalna zona. Ja sam to uradio '97. godine kada su u tom performansu učestvovali moja majka, moj otac i ja, moj otac brani mojoj majci da puši i ona ne puši pred njim, tako da je ona sada pušila cigaretu prvi put pred njim, javno, i pred pet stotina duša, tako da smo ja i moj otac imitirali majku. Performans je trajao toliko koliko treba da se popuši jedna cigareta.

V: Rene Magrit ima jednu sliku gdje je naslikana lula, a ispod nje piše “Ceci n'est pas une pipe”. Vi ste govorili o jabuci. Da li postoji neka korespodencija izmeđ Magrita i Vas?

J: Kad ste već spomenuli taj crtež koji se zove "Ovo nije lula" i Magrita, za mene Magrit nije toliko velik slikar koliko je veliki umjetnik. Zašto? Zato što ja mislim da je on tvorac konceptualne umjetnosti, pa je tim radom napravio svoj konceptualni rad, mada ga smatraju nadrealistom i dosta njegovih radova jesu nadrealistički, ali neki nisu. Ja sam izlagao u jednoj galeriji koja se zove Karlos Ambros fondacija. Selekciju za tu izložbu je radio Jan Hut, najpoznatiji belgijski kritičar i jedan od najboljih kritičara na svijetu, čovjek koji je radio Kaselska dokumenta '92. godine. Izlagao sam baš u sobi gdje je bio izložen Magritov rad "Ovo nije jabuka". To je u stvari jedan komad koji je možda formata 100x60, na kome je naslikana superrealistički jedna velika jabuka, natprirodne veličine, tako da zauzima skoro cijeli taj format slike.

V: Vratimo se još jednom predmetu kao takvom. Vi ste rekli da insistirate na tzv. konkretnoj umjetnosti gdje je predmet predmet i ništa drugo. Međutim, u vašim performansima, predmet kao da hoće ili kao da ga vi dovodite u takvu situaciju, da on govori o sebi više nego što može govoriti svojim fizičkim datostima. Kada vi preko predmeta, recimo preko stolice, prebacite svoju košulju ili svoj kaput, pogotovo ako još tu stolicu nagnete na jednu ili drugu stranu, dakle oduzmete joj i tu njenu ravnotežu, ona je onda postavljena u jedan novi koordinatni sistem, u kome ona više nije ona nego govori više nego što je ona sama. Da li to dovodi do izvjesne diskrepance između ideje konkretne umjetnosti da je predmet predmet i umjetnosti u kojoj predmet govori više nego što je predmet?

J: Kada smo govorili o istini i mojim ranim radovima koje sam radio na akademiji i koji su bili više tautološke prirode, tada sam ja govorio o nanosu boje koji je samo to i ništa više. Međutim, kod predmeta ne može to da bude slučaj, zato što svaki predmet, kad bismo imali i sto istih stolica, sto istih stolica ima sto različitih priča. To se vidi po tragovima koji ostaju, po vremenu koje prolazi, po prašini koja je na njima, tako da kada uzimam predmete koje oslobađam, obično iz depoa galerija, ja uzimam predmete koji nisu umjetnost, (nekad uzimam i umjetnost, ali iz prošlog vremena, i to ne rado), ja nikad ne skidam prašinu sa tih stvari, količina prašina je u stvari količina protoka vremena koje je taj predmet proveo u nekom zarobljeništvu. Ja sam taj umjetnik koji prije vremena oslobađa neke predmete, iznosi ih u galeriju. Na taj način, ja u stvari proširujem prostor galerije i muzeja, zato što ulazim u depo, a u depou ne može se izlagati zato što je zabranjeno. Ja, znači, kada koristim predmete, koristim ih zbog toga što imam slično iskustvo sa publikom, jer sa stolicom otprilike imamo ista iskustva, kao sa hljebom, sa kosom, sa noktima, sa suhim šljivama, sa lutkama itd.

V: Vrlo često koristite ispražnjene predmete, predmete koji su bačeni, koji su odigrali svoju ulogu na povijesnoj pozornici, i onda su bačeni na marginu, čak i sa margine.

J: Ja ih uzimam zato što su baš takvi, što su sa margine i što su svjedoci. Predmete i koristim zato što su nijemi svjedoci svega što se događa. Prvo, sve predmete su napravili ljudi, to su tvorevine naših ruku, to su naši izumi, oni su tvorevine naših sramota, naših uspjeha, naših problema, svega, zavisi od predmeta do predmeta, ja ih dovodim u prazne prostore, znači prazne izbe galerija i muzeja gdje oni u tim bijelim izbama još jače govore, ti horovi i sklopovi predmeta brže nekako pričaju nego kad su u miljeu u kojem jesu, u podrumu, na tavanu, ili u Second Hand Shop-u.

V: Znači, predmet ipak ima svoje dvostruko lice, jedno takvo kakvo jeste, a drugo njegovo duhovno lice, to je ono o čemu ono svjedoči, ima svjedočenje kao svoju unutrašnju bit, i fizikus kao vanjsku košuljicu u koju se svjedočenje kao njegova bit smiješta.

J: Jeste. Kada koristim odjeću koju je neko nosio, ja sam mišljenja da ta odjeća sadrži energiju prethodnika, a da je to istina potvrdiće i ova priča iz Japana da u Japanu nema Second Hand Shopova, njihova tradicija to ne dozvoljava i oni neće da nose odjeću koju je nosio neko drugi da se ta energija ne bi prenosila na njih, tako da me zanimaju te šupljine u kojima je nešto boravilo. To su simulakvi, kada je neko tijelo boravilo u nečemu i kada napusti to, ostaje samo ta ljuštura, ostaje samo svjedočanstvo da je tu nekada bilo nešto. Takve praznine i takve ljušture me zanimaju.

V: Sada se približavamo vašoj biografskoj sudbini: Prijepolje – Sarajevo - Antverpen ili Antverpen - Sarajevo - Prijepolje, kojim putem da idemo?

J: Pa preko Dizeldorfa i Beograda. Ja sam rođen u Prijepolju, srednju školu sam završio u Sarajevu, fakultet u Beogradu, postdiplomske studije u Dizeldorfu i ovaj rat me izbacio do Antverpena.

V: Kako se u svemu tome snalazi umjetnik? Da li mu to koristi ili ga razara iznutra?

J: Nekom umjetniku koristi. Ja se nekako snalazim u svemu tome. Ja sam možda neka vrsta putujućeg učenika. Oni ljudi koji prođu puno svijeta, vide puno različitih običaja, navika i različitih pristupa umjetnosti. Mogu da kažem da se sve to nekako dobro složilo. Bio sam vrlo vješt da izaberem sebi učitelja. To mogu da kažem. Kada bi se analizirali radovi koje sam napravio u zadnjih deset godina, to su radovi koji su rađeni ili na meni ili sa mojom familijom, ili oko mog miljea, uvijek sam se zavlačio tamo gdje mi je blizu, gdje mi je pred nosom. Ja kad hodam ulicama u Antverpenu ili Sarajevu, ja gledam sve šta se događa na podu, tako da uvijek nađem nešto što bi moglo biti interesantno, da napravim rad ili da akumuliram te nađene predmete i čekam da oni izazovu u meni rad. Nekada predmeti sami zovu. Znate, situacija je takva da ja sa rukama u džepovima odem u neki grad gdje u osam sati treba biti izložba. Ja se osjećam puno drugačije nego umjetnik koji je svoje radove poslao i osigurao. Ja kad dođem obično je sve gotovo. Ja onda tražim po prašini, po kutovima, po depoima, ako nema tu izlazim napolje, u dućane i nalazim nešto što je karakteristično i za mene i za taj prostor i tako počinjem da tvorim rad. Prvo vidim prostor, onda tražim po tome prostoru što bi moglo biti interesantno za mene. Ili izlazim na ulicu i kupujem to.

V: Kako tumačite to da je svijet zapada uspostavio živu komunikaciju sa vašim djelom?

J: Prvo, kada ja dođem sa mojom košuljom koju sam napravio ovdje, koju obučem kao odjevni predmet, moji drugovi fotografi, slikari, šta ja znam, pjevači itd, prođu pored mene i pipaju taj materijal. Materijal je vrlo običan, ali ta šara njih zanima zato što oni to nikad nisu vidjeli i zato što to na neki način njima biva toplo, imaju osjećaj neke topline zato što je to i na meni i šta ja znam. Ideja uopšte da počnem raditi sa odjećom je nastala u toku rata. Moja je ideja bila da uzmem basmu, tkaninu koju nose stare muslimanke, od čega su stotinama godina šile svoje dimije, haljine, bluze, a ideja je generalna bila da od naših materijala, od onoga što imamo, gradimo vrijednosti. Uglavnom, mislim da radeći iskreno, i ne odlažući ni jednu jedinu ideju u glavi ako mislim da je prava, ako je treba uraditi, ja mislim da je treba uraditi do kraja. Ja ne znam šta je inspiracija uopšte. Stvari dolaze i nema ih, a bitno je za koje stvari i za koje ideje se umjetnik kao umjetnik kači. Ja sam rođen tu, na ovom tlu, i to je jako važno, za mene i za moj rad. Mogu ja da radim to i u Njujorku, i Nju Delhiju, ja radim kao čovjek sa ovih prostora. Ja se ničeg od toga ne odričem, pokušavam da to koristim, i da to ne bude banalno. Ne stidim se svoga porijekla, ne stidim se odakle potičem...