i tako smo odlucili
stvoriti vlastito ostrvo,
od trenutka,
do zauvijek,
gdje cemo unijeti najbolje i najbitnije ovog svijeta,
da možemo slaviti,
do jutra,
i iznova,
radosti života.

Vrijeme prolazi.
Moje vrijeme prolazi takoder.
Život nisam izmislio, ali ga moram osmisliti.
Nemam više ni stila - a toga je tek napretek bilo.
Dani Bruce Lee-a su prošli cim sam vidio La Bambu.
Prošli su i Dani Elvisa & Jimmy Deana.
Nalazim sebe u tom prelijepom restoranu, u kojem od jelovnika boli glava.
Mada bi bilo lijepo biti u situaciji cešce ovdje izlaziti, narucivati bilo šta.
Zamislite, bilo šta.
Muzika je Long tall sally, Jailhouse rock, La bamba.
A moja kosa nije više divlja i nemam je gdje uputiti,
jer sam ostao bez stila.
Dani Leonarda su prošli.
Usamljen sve manje.
zabrinut više,
razmišljam o biznisu u Sarajevu - mozda knjižara, uz izdavacku kucu
i malu digitalnu štampariju. Skromno cose od slova i stripova gdje bi komercijala srela alternativu,
i bez fajta da se nude.
Razmišljam ozbiljno i pricam s ljudima.
Ko zna, mozda sam u stanju napraviti pravi potez.
Jer želim.
Nestalo je revolucionarnih misli i zabluda da je svijet moguce mijenjati.
Na kraju krajeva ne želim.
Želim da ležim na udobnom krevetu pokraj otvorenog prozora - sad je proljece -
ugodan povjetarac da u sobu ulijece, dok citam Motelske zapise Sam Sheparda;
ili Carverovu poeziju koja je toliko dobra da zahtijeva zaustavljanje,
da nikad ne dovrsim to citanje.
Želim da iz susjedne sobe dopire muzika.
Npr. Bill Evans i njegova ekipa.
O da.

( neophodna digresija: atmosfera slike koju mi je Ch. jednom u par rijeci poslala:
u novinama, sasvim slucajno, chet baker, u hotelskoj sobi u kopenhagenu, na ivici kreveta, sa svojom trubom, iza njega, donna, ispružena na krevetu, i prica, kako su ga neki iz levi´s-a vidjeli na slici, i htjeli za modela, ali bilo je vec kasno, slika je bila stara 30 godina, a on je vec bio izgubio zube i mladost koju su htjeli. imao je kažu nesto od šarma james dean-a. )

Ah taj život jedini.
Nikad ne znaš koji je potez pravi.

Opet sam krenuo sa šetnjama gradom.
Centralni park se u lijepe boje obukao.
Ulice su drugacije jer se nisam proglasio usamljenikom.
Auta parkirana šute, kao da su tu tek da pokažu strane svijeta.
Prolaznici se pretvaraju da ne poznaju iskonsku samocu.
Knjige u policama knjižara se nude - nisu jeftine jer nisu svjesne.
Ja to znam, i opraštam dok ih kupujem -
pravim svoju tvrdavu,
hranim se rijecima -
Dedicevim
Fanteovim
Teslinim.
Kad se nahranim njima ispeci cu jaja
i popiti cašu jogurta.
Jer sam još uvijek gladan.
I mislim na jedini moguci stih vrijedan misli u ovom trenutku:

Svaki covjek ima svoj nacin da izda revoluciju.
Ovo je moj.
(L.C.)