Na trajektu koji vozi sa Evropske na Azijsku stranu Istanbula caste me neizbježnim cajem iz caša u obliku lala. U deset minuta koliko traje vožnja saznajem istoriju nemirnih voda koje mimoilazimo, u kojima su završavali svoje živote junaci izmišljenih ili stvarnih spletki protiv ovog ili onog Sultana, baceni sa brda u more. Ako bi i preživio pad, nesretnik bi se udavio razapet izmedu dvije struje koje ga vuku u suprotnim smjerovima. Kada podijeli caj, konobar se vraca tik pred pristajanje broda u luku, da pokupi caše i naplati. Prelazim preko mosta i utrcavam u stanicu. Još deset minuta do polaska voza za Konju.

Vece pada na željaznicku stanicu Hajdar Paša. Broj vagona odgovara jednoj od cifara na karti. Konacno, odahnem. U kupeu dvije žene raspremaju stvari i smiruju nekoliko djece. Sa kartom u ruci, zadihan, nazivam merhaba i sa osmjehom pokazujem na svoje sjedište, pomalo zbunjen jer sam ocekivao spavaca kola koja su mi dva studenta iz Konje dan ranije rezervisali. Sekunda mira koju je donijela moja pojava rasprsla se u hiljadu pitanja koja kao karnevalski konfeti lete oko mene. 'Jabandi, jabandi'. Stranac. Ona mlada izgura me na hodnik kroz smijeh dozivajuci muškarce iz susjednog kupea.

Trenutak kasnije cijela porodica je na okupu. Dvanaestogodišnji djecak mi na engleskom objašnjava da moram preci u slijedeci kupe jer je ovaj samo za žene. Upoznajem moje nove suputnike: dedo sa šarenom kapicom i jedan sredovjecni tip koji ce provesti pola puta pušeci u hodniku i gledajuci kroz prozor. Kako mali ode, niko više ni habera na engleskom da progovari. Komodam se. Sa vecernjim suncem za ledima, voz polako odmotava klupko Istanbulskih predgrada duž Mramornog mora. Ako sve prode u redu, ujutro sam u Konji.

Dva sata kasnije, ulaze tri žene, tri generacije, sa tolikim prtljagom od koga se ne možemo više kretati ni naprijed ni nazad. Kreveti vise na tri novoa. 'Kolega' podiže prtljag na jedan od ona dva tavanska kreveta a na drugi stavlja svoje stvari. Gdje cu ja, signaliziram mu, a on se nasmješi, mahnu rukom, kao spavacemo sutra kad stignemo. Prošla ponoc, oci mi se sklapaju, svi su vec 'moji' polijegali, popnem se na krevet, gurnem svu onu prtljagu do zida i pružima se onako na kant, sa ruksakom kao jastukom. Duša mi spava a nešto me žulja u leda. Okrenem se da gurnem taj paket, kad ono kavez sa pticicom. Jadna, uplaših je. Hajd, meni opet nekako lakše. U polusnu, duž šina moga sjecanja prolaze slike Istanbula.

Na jednoj rivi, koja gleda prema Mramornom moru, izvrnut na bok leži nasukani tanker. No olupina nije mrtva, postala je velika igracka svima koji ne mare za rdu i ne traže nijanse nafte u vodi. Neki debeljko, najhrabriji od sve djece koja su tog dana skakala sa broda, teatralno se pokušava popeti uz uže ali svaki put sklizne nazad u more, pracen smijehom i zacikavanjem prolaznika. Najzad otpliva do ivice broda, prevali se na palubu, odakle se polako dokopa gornjeg bocne ivice, sve se pridržavajuci ograde, pa zadovoljno otpuhnu nekoliko puta ispred ociju novozadobijenih obožavalaca, a onda iznenada skoci na noge i kao dule pljusnu u more. Uz obalu talasi uspavljuju cikove cigareta.

Na uglu stoji tezga na tockovima, sa ozbiljno postrojenim kupicama narandži, breskvi, jabuka, a u ložama lješkare se višnje i grožde. Jedan covjek zapuštenog izgleda odlucno koraca sa drvenim postoljem na ramenu, na kome su naslagani devreci, prelazi ulicu i ide prema stanice gradskog prevoza i vice, kao da vabi stoku, ne bi li privukao pažnju na svoja peciva. Ako mu niko ne mahne, ide dalje, ne obaziruci se, sve jednako otežuci i naglašavajuci slogove.

U starim zgradama na Galati, jednom od centralnih dijelova evropskog Istanbula, vidaju se nosaci kako pognuti iznose kroz usko stepenište na ledima kakav frižider. Ili, dvojica vuku odozdo bracni krevet dok njihov pomagac sa treceg sprata zategnuo protu-uže kako bi krevet balansirao da ne udari u prozore.

Dok se hladnoca noci polako uvlaci, ušuškavam se pod jaknu. U daljini svijetli Istanbul, kao paša podbocio se jastucima, pije caj i otpuhuje kolutove dima.