Napuštam Barcelonu vozom u pravcu Alicantea, grada izmedu Valencije i Murcije, mješavina skoro pa južnjacka, gdje sam provela dio djetinjstva. Nepredvideno putovanje za potrebe mog novog posla koji zvanicno pocinje sutra. Osoba koja je trebala ici imala je nekih problema i zapalo je mene da je zamijenim. Radi se o cetiri dana - otvoricu Prvi filmski festival o ljudskim pravima u ovom gradu i drago mi je, kako zbog otvaranja, tako i zbog filmova i ljudskih prava, jer kako rece moja prijateljica Blanka "malo ih je i jednih i drugih, a vrlo su potrebni"...

Putovala sam unazad: moje sjedište nije bilo okrenuto u pravcu kretanja voza. Sjedim uz prozor. Odavdje mogu vidjeti Barcelonu kako se udaljava...Prolazimo kroz industrijsku zonu. Grafiti ukrašavaju zidove i poneko skladište. Vatromet boja, simboli jednog žargona koji mi je nepoznat ali koji doživljavam kao oblik protesta, ta potreba za ispoljavanjem na zabranjenim mjestima: majstorski potezi buntovnika, sa ili bez razloga...

Ogromni blokovi zgrada, svjedocanstva prošlih migracija, prolaze u jednom dahu. Bilo je to u šezdesetim kada su hiljade osoba iz cijele Španije hrlile u Barcelonu, privuceni industrijom u usponu. Radnici koji zamjeniše dom od na suncu pecene cigle za betonske krletke, pjesmu pjevca za žamor saobracaja, pješacenje cestama za nelagodu vožnje kroz podzemne tunele... Prestaše da zavise od darova neba i zemlje, i prilagodiše se dohotku i upravljackoj politici poduzetništva...

Lokalne željeznicke stanice se nalaze izmedu kopna i mora koje bdije. U pojedinim dijelovima voda dominira i samo se ona vidi. Mediteran te obasipa nježnošcu i toplotom, iako i on ima svoje hirove. Jedan od razloga zbog kojih mi se svida Barcelona je upravo taj što ona dozvoljava da je more pokvasi, i po tome se poznaje: milovanja vlage ostavljaju so na njenim kucama i stanovnicima.
Rda i reuma možda su cijena koju placamo za nju, ali znamo da ponekad dodiri imaju cijenu, koju treba odmjeriti jer more se dodvorava dok ne pokaže zube, gusarima i trgovcima koji su skloni da prekardaše.

Ljudi i kulture prolaze i miješaju se ovdje vec 4.000 godina, u mediteranskoj supi koja se kuha na laganoj vatri: grcko povrce, rimska janjetina, arapski zacini, francuske i vizigotske arome... sve se krcka u loncu od pirinejskog željeza...

Za razliku od drugih gradova, Barcelona je uokvirena geografskim granicama koje onemogucavaju njen rast i rasplinjavanje na mapi. To je grad koji mediteransko more zatvara sa istoka, planine Sierra de Collserole sa sjevera-sjeveroistoka i sa dvije rijeke, Besos na sjeveroistoku i Llobregat na jugozapadu. Ove cetiri tacke drže ga na mjestu, u kotlini širokoj pet kilometara, bez teritorijalnih pretenzija što je neko vrijeme uspijevalo da se održi.

Medutim, grad se sve više širio, malo po malo prisvajajuci male opštinice koje su postale dio njega. To je slucaj i sadašnje cetvrti Gracia, koja ne može sakriti nekadašnje selo sa lavirintom ulica koje izlaze na trgove. Sadašnja opština Sarriá - Sant Gervasi bilo je podrucje sa gospodskim imanjima, "vilama", gdje su ljetovali imucni ljudi iz Barcelone.

Šetnja kroz Barcelonu je cas istorije: možemo naici na ostatke rimskih zidova i stari Cardo i Decumano, koji ocrtavaju centralnu osu grada. Nedaleko odatle u cetvrti Rivera, nailazimo na crkvu Sv. Marije od mora, dragulj katalanske gotske strogosti, prozirni prostor koji se uzdiže ka nebu podignuta na vitkim stubovima. Ova cetvrt kaldrmisanih ulicica, uskih i vlažnih ima posebnu car, koja je poziv da joj se prepustiš, dok gledaš balkone pune intimnog veša njegovih stanara.

Cijela gotska cetvrt, pored Kineske i Barcelonete pretrpjela je promijene svog karaktera od Olimpijade 92. Ispod tockova progresa, žrtvovan je dekadentni ugodaj nekadašnjih ulica: urbanisticke reforme, postavljanje novog univerziteta Popeu Fabra i dva nova muzeja moderne umjetnosti: Muzeja moderne umjetnosti i Centra moderne kulture u zapuštenim dijelovima grada, pojava trendi prodavnica i restorana i u dizajnu, i kao posljedicom svega - porastom cijena stanova. Na kraju se cak pojavio i lanac kafica Starbuks, koji nas zajedno sa vec klasicnim McDonaldom podsjeca na neizbježnost globalizacije.

Majka jedne moje prijateljice, jedna od onih doseljenika iz šezdesetih, živi u jednoj kuci u Ravalu. Nedavno mi je rekla da se cetvrt puno promijenila, da više ne poznaje komšije, koji se odseljavaju ostavljajuci prostor novim arapskim emigrantima...ponekad se pita može li prihvatiti promjene. Pojedinci se grcevito drže svoje slike Barcelone, onoga što je prošlo, cak i ako je to pomalo lažno jer je se sve mjenja i nije zamrznuta fotografija. Umijesto toga ponekad je neophodno da osoba zamrzne momente kako bi zadržala u pamcenju sliku u kojoj se ogleda i identifikuje. Jedni se sa žalom prisjecaju mahovine i rde Ravala, što si samo sa Viza karticom u džepu može dopustiti. Drugi brane reforme koje su ponovo oživile zapostavljene zone grada, iako se cesto radi samo o cišcenju fasada, bez suocavanja sa korijenima siromaštva, što je posao mnogo komplikovaniji nego što se cini...Svida mi se ova Barcelona koja se još uvijek krcka, u stalnoj evoluciji, sa sve novijim sastojcima koji mijenjaju njen okus, ali zadržavaju esenciju. Drage su mi njene suprotnosti, njeni muzeji, barovi, kina i tetri, miješanje kultura, Gaudijev mozaik napravljen od svjetla, pijeska, soli i sentimentalnosti: zbog ovog sam se vratila iz New Yorka iako sam tamo provela cetiri godine, jer mi je ona nedostajala pored Atlantika koji je tako hladan i steže u duši.

Voz nas ljulja sa svojim zvukom klackanja. Vracam se u Alikante, gdje sam provela dio djetinjstva, da zatvorim jedan ciklus i otpocnem drugi, jer mislim da tek trebam naceti veci.

Preveo: Boris Mrkela