Slobodno mogu reci da ovaj film kao i sam autor na mene ostavljaju dozu raspoloženja u kojem rješavam sopstvene probleme filmskog izraza. Takoder spominjuci Lars von Triera moram da kažem da sam tek sa "Dogville" potpuno doživio smisao dogme. Do ovog filma dogma meni, mom ukusu, nije prijala kao pravac kojim bih se prakticno pozabavio. Ne mogu reci da nije izazovna i korisna u smislu jednostavnosti koju nama trenutno može ponuditi samo video sistem. U drugom smislu dogma previše prostora dave glumcima. Prostora u smislu teatra i moguce improvizacije, u smislu spontanosti kamere iako, s druge strane, set i namještena scena konstantno dodiruje lošu ubjedljivost izraza. Pokret kamere je uvijek morao imati poseban razlog i ukoliko osjetim dobar subjektivan izraz ili prostor u potpunosti, osjetim i dobar pokret.

U Idiotima sam prvi put susreo Lars von Trier-a i upao je, kada je upitanju europska kinematografija, tamo gdje su Kaurismaki, Almodovar... U tom periodu sam spoznao i Michaela Hankea sa bolesnim "Funny Games", pa Danny Boylea sa "Trainspotingom", te kasnije, u toku boravka u Berlinu, Wolfganga Beckera sa solidnim filmicem iz vremena kada su izašli "Idioti" "Leben ist eine Baustelle", a koji se tek sad izbacio sa filmom "Goodbye Lenin"... To su neki autori koje sam uspio da upratim u vremenu '97. kada mi se i Trierov "Idioti" prvi put, zahvaljujuci Sarajevo Film Festivalu, uvrtio u glavu. Trier je režiser koji se ne boji jednostavnosti. Covjek koji zna da obuhvati svoj film kompletno. Ne znam šta je prvo došlo Trieru u glavu; nacin na koji je Dogville snimljen ili sama prica. To je uostalom nebitno ukoliko je sve u potpunosti prilagodeno. U Dogvillu imamo pristup koji izaziva sjecanje na drame ili književne obrade, tamo gdje se režiser, iz pukog siromašnog filmskog izraza, trudi izraziti narativno, i to je jedino što ovaj film, po meni, spušta ljestvicu niže (ne volim naraciju). S druge strane, kroz jednostavan pristup lakše se suocavamo sa primitivizmom koji je predstavljen u ovom filmu, kroz rad kamere, uporednim upoznavanjem likova i nepoznatog društvenog sistema u koji je upala Nikole Kidman, toliko jednostavne scenografije da nas režiser tjera da se saživimo sa likovima, da ih kroz film pravdamo i kritikujemo. Djelo nas uvodi u cin koji nije ništa manje brutalan od 75% filmova koji se danas prikazuju.

Da ne duljim, pao sam na scenografiju, rad kamere me je direktno uveo u scenu, odabir glumaca je bio skup projekat ali, kako sam rekao, morali smo da se suocimo sa likovima kako bi dojam bio veci. Montaža me vratila na stvari koje sam citao od Sergeja Eisensteina, kada je uporedivao montažu teatra i montažu filma, i tjera nas da priznamo da bi obrada Cehovljevog Ujka Vanje mogla da prode u ovom stilu bolje nego i u jednom pokušaju do danas, a ima ih više od pet. Napraviti ovako nešto tri sata dugacko je bezobrazno i hrabro. Ja sam se u svom neformalnom studiju filma, u svom drugom kratkom filmu pozvao na teatar jer, iskustva radi, nisam imao hrabrosti izaci van. Napravio sam hermeticki zatvoren film i pokušao da ga uporedim sa društvom. Dogville sam pogledao pred sami kraj snimanja svoje vježbice. Morao sam konstantno da štedim 8mm filmsku traku, glumci nisu imali šansu da ponavljaju scene, i pred završnom scenom, otišao sam ponovo na SFF i Trier je potvrdio moj pristup, izmjenio mi tekst zavrsne scene, i to je još jedan subjektivan razlog zbog kojeg ovaj tekst posvecujem Lars von Trieru. Prije nego završim vratio bi se malo na scenografiju iza koje, sa Trierom, stoji Peter Grant. (Pored Dogville radili su skupa Breaking the Waves). Scenografija, koja dotice inteligentni minimalizam, daje nam efekat više u samoj prici. Kroz scenografiju osjecamo potpunu otvorenost, metaforicki nas tjera da priznamo svijest o onome sto se dešava iza zidova. Kamera, montaža, scenario, gluma, režija... nista ne drži film tako cvrstim kao Trierov inteligentni odabir scenografskog rješenja.

Zadnjih dana citajuci Pirandella "Šest lica traži autora",što mi je Tijana poklonila, navodi me da se upustim u još jednu, u filmskom izrazu, jednostavnu i hermeticki zatvorenu vježbu. Da se kroz film približim režiji u teatru.

Ljilja-4-ever

Kill Bill - Volume 1