|
Ne mislim se cjenkati
/ trebalo mi je jako mnogo dana / da napravim plamen / previe /
da bih sada / izvadio ruku iz vatre
Bruno K Öijer - vedski pjesnik koji kae da bi volio da
njegovu poeziju citaju oferi, i narocito - mainovode.
Nepodmitljivi Öijer usitnio je novac od Bonniers nagrade (koju daje
jedna od najprestinijih izdavackih kuca u vedskoj), pa ga
je bacao u tokholmskoj podzemnoj eljeznici. Kasnije je objasnio
kako je to novac od onih koji placaju porez i ga samo vraca onima kojima
i pripada, tj. narodu.
I gladujem za pravdom
/ za dostojanstvom / gladujem za / ponorom / cestitim ponorom / i znam
/ da i ti gladuje
Bruno je roden 26. marta 1951, u Jönköpingu. K je njegovo srednje
ime, Keneth, koje je poslije promijenio u Keats. Debitova je 1973 sa "Pjesmama
za Anarhizam", u vrijeme kada je bio clan pjesnickog kolektiva Vesuvius.
Poznat je i po svojim preformancima, te kao kriticar drutvenog poretka.
U odnosu na akademike, on nije pjesnik iz citanke vec outsider koji je
ritam i osjecaj traio u rock- u i beat-u.
Pitanje je postoji li danas ijedan vedski pjesnik koji je nepodmitljiv
koliko i Bruno K. Öijer. Kada kae da je anarhista to je zato
'jer je moj ivot revolucija'. Na kriticarsku opservaciju da je underground
pjesnik, Bruno uzvraca: "Underground se koristi u Americi za
neto sto je neobicno i drugacije, medutim u vedskoj ne postoji
underground. O undergroundu moemo pricati u Sovjetskom savezu, gdje
su se clanci irili u tajnosti, u protivnom ti se moglo desiti da
zavri u nekoj instituciji za ludake. U vedskoj moe
napisati bilo ta a da ne zavri na sudu. Tim je cudnije
da ljudi ne piu bilo ta."
Ja ivim za
posebne trenutke / dopada mi se krcmar nocas / i zvuk vlanog poda
/
dok prevrce stolice / sve mi to govori da sam ostao zadnji
'Dok otrov djeluje' iz 1990 (Medan giftet verkar), prvi je dio Triologije
koji se zavrava sa 'Maglom Svega' (Dimman av allt) sa kojom postaje
poznat irokim narodnim masama, a i kriticari ne tede hvalospjeve.
O Triologiji kaze da destilira njegove ranije knjige i ivotna iskustva.
Drugi dio, pod nazivom 'Izgubljena rijec' (Det förlorade Ordet) je
elegija o ljudskom rodu, prije svega kroz temu o zlostavljanju djetece.
"Ja u pisanju vidim mogucnost da nikada ne iznevjerim dijete u meni
i to je temelj moje umjetnosti", kae Bruno.
Podsjecam na covjeka
/ koji se nocu / besciljno smuca gradom / razmiljajuci /
kojom brzinom su / svi oni koje je volio / poceli stariti
p.s. Zasto volim Brunu K. Öijera??? Zbog fantazije koju zna napisati,
zbog toga to nije obicni seronja nihilista vec potuje ivot.
Zato to nije avlijanerski pjesnik koji pie o suncu i proljecu,
vec o stvarima koje doivljava i vidi. Zato to nema pardona.
Zato to ima hrabrosti da za ovu zemlju kae da je "duguljasto
hladno srce na koju ni jedan andeo nije sisao". Zato to
te digne i probudi. Zato to su njegove rijeci poput katarze koja
te ujede za srce i sve necisto i zagnojeno izade
[pjesme]

|