Ne mislim se cjenkati / trebalo mi je jako mnogo dana / da napravim plamen / previše / da bih sada / izvadio ruku iz vatre…
Bruno K Öijer - švedski pjesnik koji kaže da bi volio da njegovu poeziju citaju šoferi, i narocito - mašinovode.
Nepodmitljivi Öijer usitnio je novac od Bonniers nagrade (koju daje jedna od najprestižnijih izdavackih kuca u Švedskoj), pa ga je bacao u Štokholmskoj podzemnoj željeznici. Kasnije je objasnio kako je to novac od onih koji placaju porez i ga samo vraca onima kojima i pripada, tj. narodu.

I gladujem za pravdom / za dostojanstvom / gladujem za / ponorom / cestitim ponorom / i znam / da i ti gladuješ…
Bruno je roden 26. marta 1951, u Jönköpingu. K je njegovo srednje ime, Keneth, koje je poslije promijenio u Keats. Debitova je 1973 sa "Pjesmama za Anarhizam", u vrijeme kada je bio clan pjesnickog kolektiva Vesuvius. Poznat je i po svojim preformancima, te kao kriticar društvenog poretka. U odnosu na akademike, on nije pjesnik iz citanke vec outsider koji je ritam i osjecaj tražio u rock- u i beat-u.
Pitanje je postoji li danas ijedan švedski pjesnik koji je nepodmitljiv koliko i Bruno K. Öijer. Kada kaže da je anarhista to je zato 'jer je moj život revolucija'. Na kriticarsku opservaciju da je underground pjesnik, Bruno uzvraca: "Underground se koristi u Americi za nešto sto je neobicno i drugacije, medutim u Švedskoj ne postoji underground. O undergroundu možemo pricati u Sovjetskom savezu, gdje su se clanci širili u tajnosti, u protivnom ti se moglo desiti da završiš u nekoj instituciji za ludake. U Švedskoj možeš napisati bilo šta a da ne završiš na sudu. Tim je cudnije da ljudi ne pišu bilo šta."

Ja živim za posebne trenutke / dopada mi se krcmar nocas / i zvuk vlažnog poda /
dok prevrce stolice / sve mi to govori da sam ostao zadnji…
'Dok otrov djeluje' iz 1990 (Medan giftet verkar), prvi je dio Triologije koji se završava sa 'Maglom Svega' (Dimman av allt) sa kojom postaje poznat širokim narodnim masama, a i kriticari ne štede hvalospjeve.
O Triologiji kaze da destilira njegove ranije knjige i životna iskustva. Drugi dio, pod nazivom 'Izgubljena rijec' (Det förlorade Ordet) je elegija o ljudskom rodu, prije svega kroz temu o zlostavljanju djetece.
"Ja u pisanju vidim mogucnost da nikada ne iznevjerim dijete u meni i to je temelj moje umjetnosti", kaže Bruno.

Podsjecam na covjeka / koji se nocu / besciljno smuca gradom / razmišljajuci /
kojom brzinom su / svi oni koje je volio / poceli stariti…
p.s. Zasto volim Brunu K. Öijera??? Zbog fantazije koju zna napisati, zbog toga što nije obicni seronja nihilista vec poštuje život. Zato što nije avlijanerski pjesnik koji piše o suncu i proljecu, vec o stvarima koje doživljava i vidi. Zato što nema pardona. Zato što ima hrabrosti da za ovu zemlju kaže da je "duguljasto hladno srce na koju ni jedan andeo nije sisao". Zato što te digne i probudi. Zato što su njegove rijeci poput katarze koja te ujede za srce i sve necisto i zagnojeno izade…

[pjesme]