Preuzeti su s interneta. Bez navodenja izvornika. Ne bih znao objasniti razlog, ali želim da se osjecam kao da sam ih ukrao. Tražio sam njegove pjesme, naišao na ove razgovore, bila su dva pa sam ih spojio u jedan i evo ih sada pred vama na kolaps.org.

"It's strange. You never start out life with the intention of becoming a bankrupt or an alcoholic or a cheat and a thief. Or a liar."

Raymond Carver

"Cudno je to. Nikad ne kreneš u život sa željom da bankrotiraš ili budeš alkoholicar ili prevarant i lopov."

Raymond Carver

CG: Zašto ste odabrali pisanje kratkih prica prije nego romana?

Raymond Carver: Životna okolnost. Bio sam vrlo mlad. Oženio sam se sa osamnaest. Žena mi je imala sedamnaest; bila je trudna. Nisam imao novca pa smo svo vrijeme morali raditi i podizati naše dvoje djece. Takoder da bih naucio pisati trebale je da idem na koledž ali to je naprosto bilo nemoguce, nisam mogao poceti nešto što bi mi uzelo dvije tri godine. Tako sam odlucio pisati pjesme i kratke price. Mogao sam sjesti za stol, poceti i završiti u jednom sjedenju.

CG: Smatraš li da si jednako dobar pjesnik i pisac kratkih prica? I kakvu vezu vidiš izmedu tvoje poezije i proze?

RC: Moje su price poznatije, ali, osobno, volim svoju poeziju. Veza? I moje pjesme i price su kratke.(smijeh) Pišem ih na isti nacin, i rekao bih da je efekt slican. Postoji sažetost jezika, osjecaja, koja se ne može naci u romanima. Cesto sam govorio da je veca slicnost izmedu pjesama i kratkih prica nego izmedu kratke price i romana.

CG: Na isti nacin prilazite stvaranju slike?

RC: O, slika. Znate, ne osjecam se kao da mi je neko rekao, da svoje price ili pjesme gradim oko slike. Slika izlazi iz price, a ne u obrnutom smjeru. Ja ne razmišljam u slikama dok pišem.

CG: U koju biste poetsku tradiciju smjestili sebe?

RC: Da vidimo... Nije me briga za Wallace Stevensa. Volim William Carlos Williamsa. Svida mi se Robert Frost i mnogi drugi suvremenici: Galway Kinnel, W.S. Merwin, Ted Hughes, C.K. Williams, Robert Hass, i mnogi drugi suvremeni pjesnici. U poeziji SAD-a trenutno se dešava prava renesansa. Isto je i sa prozom, najviše medu piscima kratkih prica.

CG: Na primjer?

RC: Pa puno se toga dobrog trenutno piše u SAD-u. Dobro je vrijeme za pisce. Kratke price se dobro prodaju. Velik je broj mladih talenata. Uredio sam antologiju, NAJBOLJE KRATKE PRICE AMERIKE 1986. , i otkrio sam pisce za koje nikad nisam cuo, sve vrlo dobre. Medu suvremenicima divim se Richardu Fordu, Tobiasu Wolffu, koje je pisac prve lige, Jayne Anne Phillips ima neke odlicne price, Ann Beattie, Barry Hannah, Grace Paley, Harold Brodkey, neke price John Updikea i Joyce Carol Oates. Englez Ian McEwan. I jedna vrlo mlada spisateljica cije price jako volim je Amy Hempel. I Richard Yates, koji je tokom pedesetih živio u Francuskoj.

CG: Razmišljaš li o pisanju romanu?

RC: Pa, došlo je vrijeme da mogu pisati šta god želim, ne samo price, možda cu i to napraviti. Pod ugovorom sam za još jednu zbirku kratkih prica. Vecina ih je napisana i vjerovatno ce izaci u januaru. Poslije toga razmislit cu. Nakon moje prve zbirke svi su htjeli da napišem roman. Bilo je puno pritisaka. Cak sam uzeo i avans za pisanje romana... i umjesto njega napisao price. Ma ne znam. U svakom slucaju razmišljam o jednoj dužoj prici. Ona bi se mogla pretvoriti u roman. Ali ne osjecam stvarnu potrebu za pisanjem romana. Pisat cu ono što želim. Svida mi se sloboda koju trenutno imam. Pisao sam poeziju i eseje, autobiografske eseje isto, o John Gardneru koji mi je bio ucitelj, o mom ocu, o svojim problemima sa alkoholom koje sam prebrodio 1977. Trenutno izdavac je veoma zadovoljan; moje se price dobro prodaju. Stvari odlicno stoje.

CG: Šta mislite o cinjenici da je u Francuskoj vaša nova zbirka prevedena prije prve?

RC: Pa prednost je u tome što su price iz KATEDRALE razvijenije i ova ce knjiga privuci više citatelja što se u slucaju O CEMU GOVORIMO KADA GOVORIMO O LJUBAVI možda ne bi dogodilo. Na kraju krajeva, pojma nemam... Svakako mislim da je izdavac uradio pravu stvar.

CG: Dakle, vi smatrate da ste promjenili nacin pisanja od vaše prve do posljednje knjige?

RC: Da, i to prilicno. Stil mi je puniji, darežljiviji. U mojoj drugoj knjizi, O cemu govorimo kada govorimo o ljubavi, price su bile podosta iskidane, vrlo kratke, sažete, bez mnogo emocija. U mojoj posljednjoj knjizi, Katedrala, price imaju veci raspon. Punije su, snažnije, razvijenije, a imaju više nade.

CG: Jeste li to napravili namjerno?

RC: Ne, ne namjerno. Nemam nikakav program, ali životne okolnosti su se promjenile. Prestao sam piti, i možda imam više nade sad kada sam stariji. Ne znam, ali mislim da je bitno da se pisac mijenja, da ima neki prirodan razvoj, a ne odluku. Dakle, kad završim knjigu, ne pišem ništa drugo narednih pola godine, osim možda neku poeziju ili esej.

CG: Kada pišete price, da li pišete sa imajuci pred sobom zbirku, nešto što ce na kraju biti cjelina? Ili posmatrate vaše price odvojeno?

RC: Imam pred sobom zbirku. Pišem ih i malo po malo ideja o cjelini se oblikuje.

CG: Kako birate naslove za vaše zbirke?

RC: Uglavnom je to naslov najbolje price. Ali isto tako to može biti najuzbudljivi od svih naslova. "O cemu govorimo kada govorimo o ljubavi" je neodoljiv naslov.

CG: Koje su vam price omiljene?

RC: "Katedrala", "Mala, dobra stvar". Mnogo je prica koje mi se više ne svidaju, ali necu vam reci koje su to price. Volio bih objaviti odabrane price, ali svakako ne kompletnu zbriku svih mojih prica.

CG: "Mala, dobra stvar" je rezultat prepravljanja jedne starije price, "Kupka", ona se nalazi u O cemu govorimo kada govorimo o ljubavi.

RC: Da. "Kupka" se pojavila u casopisu. Osvojila je ne znam ni sam koju nagradu, ali prica me je mucila. Nije mi se cinila završenom. Postojale su još neke stvari koje je trebalo reci. I dok sam pisao Katedralu (nikad nisam brže napisao knjigu, tek da napomenem trebalo mi je svega nekih 18 mjeseci), desile su se neke stvari. Prica "Katedrala" cinila mi se drugacijom od svega što sam ikada napisao. Bio sam u nekom darežljivom periodu. Pogledao sam "Kupku" i ucinilo mi se da je ta prica nedorecena kao nezavršena slika. Vratio sam se i doradio je. Sada je puno bolja. Neko je cak po njoj i film snimio, neki lik iz Hollywooda. Australijanci takoder, oni su snimili film po prici "Perje". Vidio sam oba filma, pristojno su izgledali. Paunu su stavili zube. Bilo je smiješno.

CG: Možete li nešto reci o tome kako vaše price završavaju? O završetku "Katedrale" na primjer?

RC: Lik u toj prici je pun predrasuda o slijepim ljudima. On se mijenja; raste. Nikad nisam napisao takvu pricu. Bila je to prva prica koju sam napisao nakon objavljivanja O cemu govorimo kada govorimo o ljubavi, i prošlo je pola godine. I onda, kada sam napisao tu pricu, osjetio sam da je bitno drugacija. Osjecao sam se poletno dok sam je pisao, a to se ne dogada sa svakom pricom koju pišete. Nabasao sam na nešto. Osjetio sam je vrlo uzbudljivom. Lik se mijenja. Stavlja se u poziciju slijepih ljudi. Prica afirmira neke stvari. Pozitivna je i zbog toga mi se jako svida. Ljudi kažu da je ona metafora za neke druge stvari, za umjetnost, stvaranje... Ali ne, ja sam mislio na fizicku osjetljivost slijepih ljudi. sve je zamišljeno. Takvo što mi se nikad prije nije desilo. U stvari, postojala su neka neobicna otkrica. Ista se stvar desila sa "Mala, dobra stvar". Roditelji su kod pekara. Ne bih rekao da ta prica duhovno uzdiže, ali cak i ako je tako, završava pozitivnom notom. Par je spreman prihvatiti smrt njihovog djeteta. To je pozitivno. Te dvije price završavaju pozitivno i to mi se dopada. Bio bih presretan kad bi te dvije price potrajale.

CG: Da li je autobiografski element bitan za vaše price?

RC: Za moje omiljene pisce jeste: Mopasan, Cehov. Price odnekud moraju poteci. U svakom slucaju to važi za one koje se meni svidaju. U njima mora postojati nešto što se odnosi na stvarni svijet.

CG: To je tacno za vaše pisanje, ali da li vašem citatelju biografija može biti od pomoci?

RC: Ne, uopce ne. Ja samo koristim neke autobiografske elemente, neku sliku, nešto što sam cuo, vidio, uradio, i onda to pokušavam transformirati u nešto drugo. Postoji u tome nešto autobiografsko i nadam se puno mašte. Uvijek postoji to nešto što baca iskru, za Philipa Rotha ili Tolstoja, za Mopasana, za pisce koje volim. Price ne krecu ni iz cega. Postoji iskra. I to je vrsta prica koja me najviše interesira. Na primjer za pricu "Debeljko", moja žena, moja prva žena, radila je kao kelnerica i jedne veceri kad je stigla kuci rekla je kako je za mušteriju imala ogromnog covjeka koji je o sebi govorio u prvom licu množine: "Htjeli bismo još kruha. Mi cemo jedan dezert Special." To me je pogodilo. Smatrao sam to vrlo neobicnim. I to je bila iskra koja je razgorila pricu. Tu sam pricu napisao godinama poslije toga, ali nikad nisam zaboravio to što mi je moja žena ispricala. Puno poslije toga, sjeo sam da radim i zapitao se koji bi nacin bio najbolji za ispricati tu pricu. Bila je to svjesna odluka. Odlucio sam je napisati iz perspektive kelnerice, ne moje žene, vec bilo koje kelnerice.

CG: I na kraju price, kada žena govori da ce se njen život promjeniti, kako objašnjavate to?

RC: Ne objašnjavam. Vjerovatno sam i tu htio umetnuti nešto pozitivno, možda.

CG: To je prica u sadašnjem vremenu.

RC: Da. To vrijeme mi se cinilo najprikladnijim. Cetiri ili pet prica koje sam objavio u New Yorkeru prošle godine bile su napisane u sadašnjem vremenu. Ne znam zašto. To je odluka koju napravim bez da si objašnjavam razloge. Djelomicno odluka se donese sama od sebe, ali ne bih volio da se cini kao da želim mistificirati te stvari. To je naprosto tako kako jeste.

CG: Pokušavate li pisati na americki nacin?

RC: Sigurno. Ponekad kažu da imam dobar osjecaj za dijalog, i tako dalje. Ali ja ne vjerujem da ljudi govore onako kako ja pišem. Baš kao kod Hemingveja. I za njega se govorilo da ima osjecaj za dijalog, ali on je sve to izmislio. Ljudi uopce ne govore na taj nacin. Tu se radi samo o ritmu.

CG: Koliku važnost pridajete dijalozima u vašim pricama?

RC: Prilicnu. Time želim unaprijediti pricu i obogatiti karakter lika, i tako dalje. Ne volim kad ljudi pricaju bez ikakve potrebe, ali jako mi se svida razgovor izmedu ljudi koji uopce ne slušaju jedno drugo.

CG: Možete li govoriti o vašim temama?

RC: Pisac želi pisati o stvarima koje su za njega bitne. Kako znate, ja sam držao predavanja na univerzitetima nekih 15 godina. Tamo sam imao vremena za druge stvari i nikad nisam napisao niti jednu pricu o akademskom životu, jer je to bilo iskustvo koje na moj emotivni život nije ostavilo traga. Imao sam potrebu da se vracam unatrag kroz vrijeme i ljudima koje sam dobro poznavao kad sam bio mladi i koji su na mene imali snažan utjecaj... Neke od mojih novih prica govore o poslovnim ljudima. (Npr. ona prica iz New Yorkera "Tko god je koristio ovaj krevet", gdje ljudi govore o stvarima o kojima likovi u mojim ranijim pricama nikad nisu i ne bi razgovarali.) On je poslovan covjek, i sve tako. Ali vecina je ljudi u mojim pricama siromašna i neuspješna, to je istina. Ekonomija, to je bitna stvar... Ali ne vjerujem da sam politican pisac a ipak su me neki desno orijentirani kriticari napadali zato što ne oslikavam americki život sa malo više optimizma, zato što pišem price o ljudima koji nisu uspješni. Ali za mene takvi životi imaju jednaku vrijednost kao i životi ambicioznih ljudi. Da, ja pišem o nezaposlenima, o problemima s novcem, bracnim problemima kao o stvarima koje se dešavaju u životima ljudi. Ljudi brinu o stanarini, djeci, porodicnom životu. To je osnovno. Na taj nacin živi 80-90 posto ili bog te pitaj koliko ljudi na svijetu. Pišem price o ugroženoj populaciji, o ljudima koji nemaju uvijek nekoga da govori u njihovo ime. Ja sam neka vrsta svjedoka, i pored toga, na taj sam nacin dugo vremena i sam živio.Sebe ne vidim kao glasnogovornika vec kao svjedoka takvog življenja. Ja sam pisac.

CG: Kako pišete vaše price i kako od njih sklapate cjelinu?

RC: Za kraj, pisac mora imati osjecaj za dramaticno. Ne dolazite do kraja nekim cudom. Nalazite ga razmišljajuci o prici. A ja, o svakoj prici razmišljam od pocetka do kraja po 15 do 20 puta. I zadržavam razlicite verzije... ranije to nisam cinio ali sada to radim zbog kolekcionara. Volim psihicki napor pisanja. Nemam mašinu koja mi pregledava tekstove, ali imam daktilografa koji mi natrag vraca cist, prekucan i ispravljen tekst... i onda stvaram i razmišljam o razlicitim pravcima u kojima bi se prica mogla odvijati. Tolstoj je prepisivao "Rat i mir" sedam puta i nastavio je to ciniti sve do samog štampanja i objavljivanja knjige. Vidio sam fotografije koje to dokazuju! Volim tu brigu da rad bude dobro obavljen.

CG: Onda zasigurno ne volite Kerouaka koji se kleo da je napisao "Na cesti" sve u jednom dah kucajuci bez prestanka na mašinu na velikoj rolni papira?

RC: Da, iako "Na cesti" mi se jako dopada. Ali ne i ostatak onoga što je pisao. Potpuno je necitljivo. Vrlo je loše sazrijevalo.

CG: A možda je Kerouak lagao?

RC: Da, pisci su veliki lažovi. (smijeh)

CG: I vi isto tako?

RC: (smijeh) O moj bože, ne, ne ja. Ja sam izuzetak koji potvrduje pravilo.

CG: Koji vas pisci interesiraju?

RC: Dok sam predavao govorio sam o piscima koje sam volio i koji su mi pomogli dok sam bio mlad pisac. Flober, njegove price i pisma, Mopasan(o kojem sam napisao pjesmu "Pitajte njega"), Cehov, Flaneri O'conor, roman Viliama Gafa i njegovi kriticki eseji, Eudora Velti ...

CG: A Hemingvej, s kojim vas tako cesto porede?

RC: Puno sam ga citao. Kada sma imao 19 ili 20 godina citao sam puno, a Hemingvej je bio dio onoga što sam citao. Hemingvej mi je bio interesantniji nego na primjer Fokner kojeg sam citao u isto vrijeme. Siguran sam da sam ucio od Hemingveja, u to ne sumnjam, narocito iz njegovih ranih radova. Volim to što je pisao. Kada me porede s njim, osjecam se pocašcenim. Za mene njegove su recenice poezija. Postoji ritam, kadenca. Uvijek mogu iznova citati njegove rane price i uvijek ih iznova nalazim zaista posebnim. Uvijek me jednako uzbude. To je briljantno pisanje. Govorio je da je proza arhitektura, a Barok je upravo završio. To mi odgovara. Flober je rekao slicnu stvar, da su rijeci kao kamenje od kojih pisac gradi zid. Potpuno verujem u to. Ne volim bezbrižne pisce cije rijeci nemaju oblik i previše su skliske.

CG: Ali vi, puno govorite o tajnama, a nikad zapravo ne otkrivate u cemu je tajna. Postoji odredena doza frustracije koju ostavljate kod citalaca, jer na kraju naprosto napravite diskonekciju. Vi frustrirate vaše citaoce.

RC: Ja cak i ne znam da li znam kako pišem svoje price. Ja pišem. Nemam program. Postoje ljudi koji govore kako prica mora da se odvija, da se razvija i napreduje, da dotakne visoku tacku i sve tako nešto. Osobno, ne znam. Pišem najbolje price koje ja mogu napisati... prica ima namjeru nešto otkriti, ali ne sve. U prici mora postojati odredena misterija. Ne, ne želim frustrirati citatelja, ali je istina je da ja poticem ocekivanja koja na kraju ne ispunim.

CG: Mislite li da u vašim pricama postoji voajerizam? Cesto su tu ljudi koji špijuniraju druge, koji su opsjednuti životom svojih susjeda i tako dalje.
RC: To je istina. Ali na neki nacin možemo reci da je sva fikcijska proza takva. Pisati znaci ljudima reci stvari koje covjek inace nikad ne bi rekao drugima. (smijeh) U prici "Susjedi" posrijedi je voajerizam, a u prici "Ideja", takoder, sa dva starija para i optužbom za seksualno zlostavljanje. Uistinu. A u "Susjedima" par koji vidi stan svojim susjeda postaje seksualno uzbuden.

CG: Seks u vašim pricama cini se izazvan posmatranjem privatnog života drugih ljudi. Na primjer u pricama "Perje" i "Susjedi"...

RC: Ali nema ga mnogo, mislim seksa u mojim pricama. Price su dosta suzdržane, a takav je i seks. Suzdržan, ne napaljen. Istina je da se seks u mojim pricama, kada ga ima, dogada izvan scene i mehanicki... Ali pravo da vam kažem, ne znam.

CG: U prici "Ideja" spajate dvije stvari za koje se cini da nikako ne mogu skupa: par koji špijunira svoje susjede i mrave pod njihovim sudoperom. Spajate stvari za koje se cini da nemaju ništa zajednicko.

RC: Da. Ali veza nije samo moguca vec i neizbježna. Ne znam kako bih to objasnio. Još jednom, ja nemam program kada pišem price. Poceo sam pisati tu pricu i ne znajuci da cu u nju ugurati mrave. Kada zapocnem ne znam kuda ce me to odvesti. Ali imam neke vizije koje se mogu povezati sa tim. Kada su Hemingveja jednog dana pitali da li je znao kako ce završiti pricu kada bi je zapocinjao rekao je: "Ne, pojma nemam." Flaneri O'conor rekla je da je pisanje otkrivanje. Ona nije znala što ce se dogadati u narednoj recenici. Ali kako rekoh, ne stižete do kraja samo nekim cudom. Morate imati osjecaj za dramu. A kraj otkrivate dok pišete ili još bolje dok preradujete, buduci slijepo vjerujem u preradivanje. A smisao price se kroz preradu svaki put pomalo mijenja.

CG: Da li ste uopce upuceni u to što se u posljednje vrijeme piše u Francuskoj?

RC: Hm, iskreno ne... još od "novog romana". (To je dobra stvar, nije li?) Ali cini se da kratke price nisu popularne u Francuskoj. Receno mi je da je jedva deset knjiga kratkih prica štampano prošle godine. Što se dogada? Gdje je Mopasanov nasljednik?

Preveo: Marko Tomaš

[pjesme]

Raymond Carver (1938-1988) roden je u Clastkanieu, Oregon, kao sin radnika. Sa 18 je maturirao u srednjoj školi, oženio se i prije svoje 20. godine postao otac dvoje djece.

Naredne su godine bile teške dok se borio da ostvari karijeru pisca usporedo uzdržavajuci obitelj. Dok je provodiio vrijeme na Chico State Collegeu (sada California State University, Chico), pohadao je kurs kreativnog pisanja koji je na njega ostavio snažan utjecaj. Nastavio je studij do BA diplome (1963. godine) na Humboldt State Collegeu(Eureka); tu je godinu proveo studirajuci pisanje na univerzitetu u Iowi. Postajuci poznat poceo je predavati pisanje i Engleski na raznim univerzitetima, ukljucujuci univerzitet u Iowi. Poducavao je na Goddard Collegeu u Wermontu te bio profesor Engleskog na Syracuse Univerzitetu.

1983. dobio je Harold Strauss Living Award, koja mu je omogucila da narednih pet godina potpuno posveti pisanju. Njegova prva zbirka kratkih prica "Hocete li se molim vas utišati, molim vas"(1976.) bila je nominirana za NAtional Book Award. Druge kratke price ukljucuju "O cemu govorimo kada govorimo o ljubavi"(1981.) i "Katedrala"(1984.). Takoder je objavio i pet zbirki poezije, medu njima "U blizini Klamatha"(1968.), "Ultramarine"(1986) i "Nova staza do vodopada"(1989.), ujedno i njegova posljednja knjiga. Tokom posljednjih deset godina života Carver je živio sa pjesnikinjom i spisateljicom kratkih prica Tess Galagher s kojom se oženio neposredno pred vlastitu smrt.