Dok su covjekovi moderni pokušaji da se vine u svemir izazivali divljenje i punili novinske stupce pricama o hrabrosti astronauta, te ekonomskoj, vojnoj i naucnoj probitacnosti ovakvih poduhvata, dotle prica pod naslovom "ima li života u svemiru" kao da je ostala na slijepom kolosjeku istorije. Obican covjek je smatra djetinjastom, mediji otkacenom i dostojnom sprdnje, i uopšte se cini kao da razgovor o toj temi spada u kategoriju prica o duhovima i Atlantidi za jedne, ili bogohulnih prica za druge.

Prošle godine su me ucenici upitali da li vjerujem da postoje vanzemaljci? Ja sam rekla da vjerujem, premala bi slucajnost bila da život postoji samo na Zemlji. Na to se jedan ucenik ustao i rekao: "Vi ste ateist!"... Otprilike u isto doba, kad sam jednom otišla u posjet kuci, tata je izvadio pred mene gomilu literature s dokazima da su ljudi potomci vanzemaljaca koji su kolonizirali Zemlju. Otada, svaki put kad se pojavim doma, vodimo rasprave...Ljetos u novinama, molim vas lijepo, kažu "sasvim pouzdano" da su vanzemaljci ukrali montažni WC u Plocama (Kardeljevo, Maroko?)... Ili, upalim televizor kad tamo clanovi nekakvog talijanskog udruženja tvrde da su komunicirali sa vanzemaljcima, pa cak i putovali crvotocinama crnih rupa!

Bez obzira na sve meni je ipak najdraze cuti Bowiea i Starmana "waiting in the sky", izgubiti se u prozi Gibsona, Zaleznyja, Herberta, Clarka, Sagana. Odrasla sam uz njih u cvrstom uvjerenju da život postoji još negdje drugdje.

Potragu za Starmanom, datirala bih u vrijeme kad je razvoj nauke 'skinuo' bogove sa neba i ostavio covjeka samog. Ali, vrata spoznaje se više nisu mogla zatvoriti, i s vremenom, bez pompe, gotovo na prstima, pojavila se misao da negdje tamo, u tom beskraju sicušnih svjetala, postoji barem još netko. Jedna grudva pokrenula je lavinu pitanja.

Kako uspostaviti kontakt? Kako reci da smo i mi tu? Što reci? Što ako nam odgovore? Što ako su tehnološki razvijeniji od nas, što ako nisu? Pokušat cu u nastavcima ispricati pricu o tome što su Zemljani pokušali do sada.

Pravi pocetak price, prva prava ideja o slanju poruke vanzemaljcima razvila se pocetkom 19. stoljeca. Carl Fredrich Gauss, poznati matematicar toga doba, predložio je 1820. godine dva moguca nacina slanja poruka ka Mjesecu, kojima smo 'malim zelenim' trebali pokazati naše razumijevanje zakona prirode. Prvi nacin bi bio taj da se u šumama isjeku cistine koje bi videne sa Mjeseca sugerirale naše poznavanje Pitagorinog poucka, a drugi pak, da se pomocu ogledala postavljenih u državama diljem svijeta, refleksijom Sunca simulira izgled poznatih sazviježda. Jedan od nacina komuniciranja koji su predlagani tih godina ukljucivao je kopanje veoma dugackih kanala u Sahari, koji su trebali biti ispunjeni kerozinom i zapaljeni u vrijeme dok je ta strana Zemlje u mraku.

Gaussova ideja sjecenja šume u Sibiru da pokazuje Pitagorin poucak i paljenja kerozina u kanalima Sahare.

Razvoj tehnike ukida potrebu za ovim 'megalomanskim'projektima. Revolucija koju je donio telegraf tokom šezdesetih godina 19. stoljeca, definitivno je ustolicila matematicki jezik kao sredstvo komunikacije i predloženo je nekoliko shema slanja poruka na Mars. Na tim osnovama Nikola Tesla prvi pokušava radio signalima poslati poruku vanzemaljcima oko 1899. Nakon uvoda u osnove matematike u prvoj poruci, naredne bi se mogle sastojati od slikovnih prikaza obrisa odredenih objekata, nešto kao goblen u kojem bi svaki bod cinio obris nekog objekta odreden svojom duljinom i usmjerenjem (Francis Galton). Dvadesetak godina poslije sve diskusije su vodile u smeru ideje o slanju takvih radio signala, koji bi se mogli konvertirati u obliku piktograma. Pretpostavlja se da je mnogo radio-amatera u to vrijeme slalo poruke namijenjene vanzemaljcima.

Sa daljim razvojem nauke mijenjali su se prijedlozi kako sadržaja, tako i nacin slanja, ovisno o najvecem ljudskom dostignucu odredenog razdoblja.

Prvi medij je pronaden: radio signali velike snage, koji putuju brzinom koja nam je poznata kao najveca moguca. Nakon Drugog svjetskog rata otvara se još jedna mogucnost, slanje poruka letjelicama. Odnosno, prema izricaju, jedne bi bile poruke koje zahtjevaju rekonstrukciju, ali koje bi bile osmišljene tako da olakšaju vlastito dekodiranje, a druge bile izravne, bez kodiranja.

Primjeri izravnog slanja poruka nalaze se na sondama Pioneer i Voyager. Iako su te sonde namijenjene za istraživanje Suncevog sustava, oni nose poruke upucene vanzemaljcima, koji bi ih mogli pronaci u narednim milenijima kad sonde napuste naš Sunšev sustav. Pioneer-ove sonde nose plocice na kojima je upisano nekoliko dijagrama. Voyager sonda nosi poruke upisane na metalnoj oplati koja pokriva audio-vizualni zapis kao i poruke koje sadrži sam zapis.

Tako recimo Pioneer 10 koji je lansiran 1972. nosi takvu poruku koju je dizajnirao Carl Sagan sa suradnicima. Jedna od njih sadrži.crtež ljudskih bica i njena interpretacija zahtijeva vizuelni sustav kakav mi poznajemo, i kulturu baziranu na umjetnosti; nadalje tu je smještaj Zemlje u odnosu na 14 pulsara relativno od Sunca, kao i dijagram koji ukazuje na tranzicije u vodiku, pokazujuci apstraktnu kvantnomehanicku spinsku konfiguraciju prezentiranu na nacin da to izgleda sasvim specificno odredenim detaljima ljudske matematike i fizike. Mislite da je ovo previše? Do sada nam se još nisu žalili!

Na plocici u Pioneeru 10 nalaze se muškarac i žena ispred letjelice. Muškarceva ruka je podignuta kao znak dobre volje. Fizicki izgled muškarca I žene dobiveni su kao rezultat kompjuterske analize prosjecne osobe na našoj planeti. Kljuc dekodiranja poruke je u shvacanju superfine tranzicije neutralnog vodika. Bilo tko iz znanstveno napredne civilizacije trebao bi imati dovoljno znanja o vodiku da prevede poruku.

Godine 1962., nakon što je pokrenut SETI (Search for Extrterrestrial Inteligence) program, astronom Frank Drake predložio je novu metodu baziranu na piktogramima, dvodimenzionalnog obrasca i temeljenog na matematickim i znanstvenim spoznajama toga vremena. Taj se obrazac sastojao od 551 bita informacija koji su služili kao naputci za citanje poruke. Naime, svaki se bit može odaslati signalom u bilo koja dva oblika - npr. radio impulsima u dvije frekvencije. Kljuc dekodiranja takve poruke jest u tome da su jedini faktori broja 551 prosti brojevi 19 i 29. Time bi se trebala sugerirati mogucnost formatiranja poruke u matricu dimenzija 19x29 bita.Tako formatirana poruka prikazuje slijedeci sadržaj: slikovni prikaz vrste koja je šalje, dijagram Suncevog sustava, atome ugljika i kisika.

U donjem središnjem dijelu piktograma prikazan je hipotetski dvonožac. Piktogram je 1962 osmislio Frank Drake. Takoder je prikazan i Suncev sustav iz kojeg dolazi ovo izmišljeno bice, sa Suncem prikazanim u gornjem lijevom uglu I devet planeta sustava duž lijeve strane slike. U gornjem desnom uglu prikazan je atom kisika kojemu je jezgra okružena s osam elektrona. Slicno tomu, u gornjem središnjem dijelu prikazan je atom ugljika s jezgrom okruženom sa šest elektrona.

Ako i uspijemo uspostaviti osnovni matematicko-znanstveni jezik, postavlja se pitanje: što onda?

(to be continued....)

.

Prva tri reda poruke koja je 1974. odaslana s radioteleskopa Arecibo sadrže brojeve od 1 do 10 prikazane u binarnom kodu. Oni cine osnovu brojcanog prikaza structure DNA koja je prikazana kao spirala postavljena u središte poruke. Tik ispod spirale prikazan je ljudski lik, a ispod njega shema Suncevog sustava u kojemu je treci planet od Sunca pomaknut prema ljudskom liku.